Definicija edeba
Edeb je kao jezički termin nastao od riječi edb čije značenje ukazuje na okupljanje ljudi radi zajedničkog obeda, i to se naziva sofra, gozba. Na to ukazuju i riječi Ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “Ovaj Kur'an je Allahova sofra, pa podučite se s Njegove sofre.” Ove riječi se mogu protumačiti kao: “Okupite se oko Allahove Knjige i naučite iz nje, jer ona objedinjuje svaki edeb.”
Stručno značenje edeba je objedinjavanje pozitivnih osobina kod čovjeka.
Istaknuti učenjak, Ibn Kajjim, kaže:
Edeb čovjeka je preduslov i pokazatelj njegove sreće i uspjeha, a manjak edeba je pokazatelj njegove nesreće i propasti.
Te se riječi odnose i na dunjaluk i na Ahiret. Pa neće zadobiti dunjalučka i ahiretska dobra ničim kao edebom, niti će mu se uskratiti njihova dobra ni zbog čega kao zbog nedostatka edeba.
Ibn Ata kaže: “Edeb je stajanje (ograničavanje) sa pozitivnim.” Neko je upitao: “A šta to znači?” On je rekao: “Da sa Njim budeš u edebu i javno i tajno.”
Herevi je rekao: “Edeb je čuvanje granice između pretjerivanja i nemara kroz spoznaju pogubnosti prelaženja granice.”
Ibn Kajjim kaže: “Edeb je čitava vjera. Pokrivanje sramotnih dijelova tijela je edeb, abdest i kupanje poslije džunupluka je edeb, čišćenje fizičke nečistoće pred stajanje pred Allahom također predstavlja jedan vid edeba. Zbog toga su smatrali dobrim da se čovjek uljepša za svoj namaz i stajanje pred svojim Gospodarom.”1
Još je rekao: “Suština edeba je lijep moral i poštivanje normativa.”
Abdullah b. Mubarek je rekao: “Onaj ko edebu ne pridaje potrebnu pažnju, bit će kažnjen uskraćivanjem sunneta. A onaj ko ne pridaje pažnju sunnetima, bit će kažnjen uskraćivanjem farza. A onaj ko ne pridaje pažnju farzovima, bit će mu uskraćena spoznaja.”
Nauka o edebu je nauka ispravljanja jezika i jezičkih grešaka, pravilne upotrebe izraza, uljepšavanja načina govora i njegovo čuvanje od grešaka i nedostataka, a to je ogranak općeg edeba.
Važnost edeba kod selefa2
Edeb je nakit kojim Allah krasi nedostatke porijekla i podrška koju Allah daje razumnima.
Edeb je čvrsta veza sa Allahom, Njegovim Poslanikom, alejhissalatu vesselam, i sa svim ljudima i stvorenjima. Kroz edeb čovjek je svestan svojih obaveza u ibadetima, običajima, ophođenju prema ljudima i ukupnom duhovnom napredovanju.
Muslimanu je edeb potreban i u časovima djelovanja i onda kada odmara, u veselju i žalosti, u stajanju i sjedenju, spavanju i budnom stanju, jelu i piću.
Muslimanu treba edeb kako bi znao kako postupati i sa starijima i sa mlađima. Edeb ukazuje kako treba da postupa profesor sa studentom, učenik sa učiteljem, dijete sa roditeljem, žena sa mužem i obratno.
Edebi s kojima dolazi islamski vjerozakon su edebi kojim se muslimani razlikuju od drugih i čime se pokazuje odlika i veličanstvenost ove vjere.
Ibn Mubarek kaže: “Trideset godina sam se podučavao edebu, a znanje sam sticao dvadeset godina. Na prvom mjestu je edeb, a onda znanje.“3
Hasan Basri kaže: “Ako čovjek hoće, on će edeb učiti dvije godine, pa još dvije.”4
Iz knjige Enciklopedija islamskog ponašanja
Autor: Ejmen Ahmed Muzejjen
Priprema i naslov: Menhedž
Bilješke:
1 Pogledaj: Medaridžus-salikin, od Ibn Kajjima, 2/286, i pogledaj: Mekajisul-lugah, od Ibn Farisa. Pod edebom se podrazumijeva uzimanje i primjena svih pozitivnih moralnih osobina i svojstava i time se naziva edeb jer poziva pozitivnim i pohvalnim stvarima i riječju i djelom.
2 Pod selefom se podrazumijevaju prve tri generacije muslimana: ashabi, tabi'ini i tabitabi'ini. (op. prev.)
3 Sejrul-a'alamin-nubela, od Zehebija, 11/316.
4 Tezkiretus-sami'i vel-mutekellimi, 2.
