Doktor Nasir el-Akl, molim Allaha da ga sačuva, u svojoj knjizi “Haridžije, prva frakcija u historiji islama”, napravio je komparaciju između haridžija i rafidija (ši’ija). Mi ćemo je prenijeti u cijelosti zbog kvaliteta nje same i zbog toga što ona pogađa u samu srž onoga o čemu govorimo u ovoj knjizi.

Evo kako to on kaže:

Haridžije i ši’ije, kao što sam prethodno spomenuo, nastali su u isto vrijeme i njihov nastanak je prouzrokovala ista stvar, iako se mnogi njihovi osnovni postulati i sami ciljevi bitno razlikuju. Zbog toga se ove dvije sekte (frakcije) međusobno slažu u nekim stvarima dok se u isto vrijeme suštinski razlikuju u nekim drugim.

Haridžije i ši’ije se slažu u sljedećim stvarima:

1. Pretjerivanje

Složili su se u osnovi pretjerivanja (el-guluvv), mada se međusobno razlikuju po pitanju njegovih oblika i načina.

Haridžijsko pretjerivanje se manifestuje u ekstremnom shvatanju i poimanju vjere kao i primjeni vjerskih propisa i zakona, odricanju od neistomišljenika i žestokom odnosu prema njima, i svim onim što iz toga proističe kao što je proglašavanje njih nevjernicima i oružana borba protiv njih.

Šiijsko pretjerivanje se manifestuje u pretjeranom veličanju određenih osoba, kao što to čine sa Alijem, r.a., i nekim potomcima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugima.

2. Neznanje, neuračunljivost i kratkovidost

I haridžije i ši’ije se, u principu, odlikuju manjom dozom razboritosti, neznanjem i kratkovidošću. Najbolji dokaz neznanja i neukosti haridžija jeste njihov stav po pitanju ashaba, njihovo ustajanje protiv svog vođe i svoje zajednice. I najbolji dokaz neukosti i neznanja ši'ija jeste njihovo pretjerivanje u uzdizanju Alija, r.a., iako se on ogradio od njihovog takvog odnosa i kaznio je neke od njih zbog toga.

3. Nizak nivo šerijatskog znanja i nedostatak temeljitog razumijevanja (fikha) Vjere

Osobina koja preovladava kod haridžija jeste zavaravanje s vrlo malom količinom znanja koje imaju. Njima nije svojstveno temeljito i uporno sticanje znanja niti postizanje nekih velikih rezultata na tom polju.

Šiije ne traže znanje kod onih koji ga stvamo posjeduju i koji su ga dostojni, i ne uzimaju ga od imama Ehli Sunneta. Većina njihovih izvora oslanja se na lažljivce i one koji su izmišljali predanja i hadise. Objema frakcijama je svojstveno to da ne mare mnogo za Hadisom niti Sunnetom osim u slučajevima kada se oni podudaraju sa njihovim prohtjevima i stavovima.

4. Odbacivanje Sunneta po strani i ustajanje protiv muslimana i njihovih imama i vođa

Haridžije su odstupili od džemata (zajednice) muslimana, kako svojim uvjerenjima i akidom tako i svojim djelima i postupcima. Oni su ustali oružjem protiv muslimana i njihovih imama i vođa.

I ši’ije su, isto tako, odstupili od muslimanske zajednice i vjerovanjem i svojim djelima. I oni također smatraju da se protiv svojih neistomišljenika treba boriti oružjem, ali je ta njihova borba uslovljena pojavljivanjem njihovog Mehdija za kojega vjeruju da će ih povesti. Zbog toga su oni uvijek bili aktivni vinovnici mnogih smutnji i nereda koje su bile od velike štete za muslimane kroz historiju.

5. Nepostupanje po hadisu i predanjima koja se prenose od Selefa (prethodnika)

Obje frakcije, i haridžije i ši’ije, ne oslanjaju se na vjerodostojne hadise niti ono što je vjerodostojno prenešeno od Sunneta, osim u situacijama kada vide da takvi badisi podržavaju njihove stavove i hirove. Oni pri tome odbacuju predanja koja se prenose od Selefa.

6. Krivo vjerovanje po pitanju ashaba, r.a.

Haridžije neke od ashaba, kao što su Alij, Osman, Muavija, Ebu Musa el-Eš'arij, Amr ibn As, r.a., kao i one koji su učestvovali u Bici oko deve, kao i u Bici na Siffinu ili većinu njih, smatraju i proglašavaju nevjernicima (ovdje se cilja na prve haridžije, dok većina današnjih haridžija nema ovakvo vjerovanje po pitanju ashaba, op. M) . Psuju i vrijeđaju pojedince od Selefa i ismijavaju ih.

Šiije smatraju većinu ashaba nevjernicima i samo mali broj njih izdvajaju kao one koji nisu nevjernici. Oni psuju sve učenjake Selefa i imame ove Vjere, a da i ne spominjemo njihov odnos prema Ehli Sunnetu.

7. Proglašavanje nevjernicima onih muslimana koji se sa njima ne slažu

I haridžije i ši’ije smatraju nevjernicima sve muslimane koji se sa njima ne slažu, mada se i kod jednih i drugih razlikuju osnovna i temeljna načela po kojima ih oni proglašavaju nevjernicima.

Haridžije su neke ashabe proglasili nevjemicima zbog sudstva. Bilo da su po njemu postupili ili da su ga odobrili. Kao što smatraju nevjernikom i svakog muslimana koji počini bilo koji veliki grijeh. Oni nevjernikom smatraju i svakoga onoga koji se sa njima u nečemu raziđe i ne pridruži se njihovim redovima, iako među njima prave razliku u stepenu nevjerstva. (Neke smatraju nevjernicima koji su počinili nevjerstvo pripisujući Allahu nekoga ravnim i dostojnim (što je ispravno, op.M), a neke nevjernicima koji su počinili nevjerstvo iz nezahvalnosti na Allahovim blagodatima (što je pogrešan tekfir, jer nezagvalnost Allahu na blagodatima nije veliki kufr, op.M).

Rafidije (ši’ije) kao što smatraju sve ashabe nevjernicima i otpadnicima od islama, (osim malog broja njih, tj. samo sedmorice po nekima), oni također nevjernicima smatraju i sve muslimane i njihove imame.

 

Iz knjige “Šiitski tekfir”, autora Abdullaha ibn Muhammeda
Obrada: Menhedž