Naslovnica Edeb Šta je to gibet – ogovaranje – i koliki je to grijeh?

Šta je to gibet – ogovaranje – i koliki je to grijeh?

292

Gibet – ogovaranje

Gibet je spomenuti čovjeka u njegovu odsustvu po nečemu što ne bi volio čuti.

Muslim bilježi od Ebu Hurejrea da je Poslanik, alejhissalatu vesselam, rekao:

“Znate li šta je gibet?” Prisutni su rekli: “Allah i Njegov Poslanik, alejhissalatu vesselam, najbolje znaju.” Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Da spomeneš brata po nečemu što ne bi volio čuti.” Neko je rekao: ”A šta ako je ono što kažem istina za mog brata?” Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: ‘‘Ako je on takav kakav kažeš, onda si ga ogovorio, a ako nije, onda si ga potvorio.”1

Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam, u ovom hadisu ukazuje na značenje ogovaranja. Kazuje nam još nešto u hadisu, a to je potvora (buht). Buht je nešto što nije istina. Reći neistinu o nekom čovjeku, pa ako si rekao da je neodgojen, a on nije takav, onda si iznio neistinu o njemu.

Opće značenje ogovaranja je da čovjeka spomeneš po nečemu što ne bi volio da čuje, svejedno da li se radi o njegovom tijelu, vjeri, načinu života, ponašanju, odgoju, imetku, djetetu, supružniku, slugi, onom što je u njegovom posjedu, njegovoj odjeći, načinu hodanja, pokreta, raspoloženju, raskalašenosti, smrknutosti, ozarenosti ili slično što je vezano za njega. Svejedno da li si ga spomenuo riječima, pismom, migom ili si pokazao na njega okom, rukom, glavom ili slično.2

Gazali bilježi jednoglasje (idžma’) po pitanju toga da je gibet spomenuti drugog po nečemu što on ne bi volio čuti. Uzvišeni je rekao:

I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je. (El-Hudžurat, 12)

Znači, nemojte istraživati mahane i nedostatke drugih muslimana i nemojte da govorite o drugom, kada ga nema, nešto što bi ga oneraspoložilo.

Katade je rekao: “Kako god neko od vas ne bi želio da jede meso svoga brata, tako isto treba da se ustegne od njega dok je živ. Jedenje mesa je upoređeno s ogovaranjem, jer spomenuti odsutnog je kao jesti njegovo meso kada umre, jer on ne osjeća to.”

Allahove riječi: A to vam je mrsko su u značenju da kako god mrzite ovakvo što, tako isto izbjegavajte govoriti hrđavo o svojoj braći.

U ovome je ukaz na to da je čast čovjeka kao i njegovo meso, a gibet je jedan od velikih grijeha.

Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Vi koji vjerujete jezicima, a vjera nije sišla u njihova srca, nemojte ogovarati muslimane niti istražujte njihove mahane, jer onaj ko istražuje njihove mahane…”3

Muslimane, znaj da je ogovaranje nešto što šteti časti i ugledu muslimana i ono je zabranjeno do Kijametskog dana. Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam, upozorava svoj ummet na ogovaranje i pojašnjava kakav je kraj onom ko bude iskušan njime. On kaže: “I Allah vam je zabranio vaše živote, vaše imetke i vašu čast, kao što vam je svetim učinio ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu i na ovom vašem mjestu.”4

Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Svaki musliman je muslimanu zabranjen; svojom krvlju (životom), svojim imetkom i svojom čašću.”5

Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Kamata je sedamdeset i nekoliko ogranaka. Najblaži oblik je kao da čovjek ima snošaj sa svojom majkom, a najgora kamata je da čovjek vrijeđa čast svoga brata.”6

Bilježi se od Aiše da je rekla: “Rekla sam Vjerovjesniku, alejhissalatu vesselam: ‘Zar ti nije dovoljno što je Safija takva i takva?'”7 Pa je Poslanik, alejhissalatu vesselam, rekao: ‘Rekla si nešto što kada bi se izmiješalo sa morskom vodom, zamutilo bi ju.’ Poslije sam mu pričala o jednom čovjeku, a on je rekao: ‘Draže mi je da ne pričam o tom čovjeku nego da je to i to moje.’”8

Bilježi se od Enesa b. Malika da je Poslanik, alejhissalatu vesselam, rekao: “Kada sam bio na Miradžu, prošao sam pored grupe ljudi koji su imali nokte od bakra kojima su grebali svoja lica i prsa. Pitao sam: ‘Ko su ovi, Džibrile?’ On je rekao: ‘To su oni koji su jeli ljudsko meso i koji su vrijeđali njihovu čast.’9

Kada je Poslanik, alejhissalatu vesselam, kamenovao Ma'iza zbog bluda, čuo je dvojicu ljudi, od svojih ashaba, da jedan od njih kaže drugom: “Pogledaj šta je s ovim kojeg je Allah pokrio, ali ga njegov nefs nije puštao pa je kamenovan kao pas.” Poslanik, alejhissalatu vesselam, nije ništa rekao, a onda je prošlo neko vrijeme, pa je prošao pored lešine sakata magarca i onda je rekao: “Gdje je taj i taj?” Oni su rekli: “Evo nas, Allahov Poslaniče.” On je rekao: “Siđite i jedite od lešine ovog magarca.” Oni su rekli: ”Allahov Vjerovjesniče, ko bi jeo takvo što?” Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Ono što ste načeli od časti svoga brata, maloprije, gore je nego da jedete od ove lešine. Tako mi Onoga Ko upravlja mojim životom, on sada uživa u džennetskim rijekama i kupa se u njima. “10

Bilježi se od Džabira b. Abdillaha da je rekao: “Bili smo s Vjerovjesnikom, alejhissalatu vesselam, i vjetar je do nas donio smrad lešine. Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: ‘Znate li šta je ovaj smrad? To je smrad onih koji ogovaraju vjernike.’11

Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Skupino vas koji vjerujete jezicima, a vjera im nije ušla u srca, nemojte ogovarati muslimane i nemojte istraživati njihove nedostatke. Onaj ko istražuje njihove nedostatke Allah će istraživati njegove, a kome Allah bude istraživao nedostatke, osramotit će ga u njegovoj kući.”12

Brate muslimane, čuvaj se ogovaranja i izbjegavaj ga i riječima i slušanjem, jer je ono, kao što kaže Ali b. Husejn: “Dobro se čuvajte ogovaranja jer to je žvakanje ljudskog mesa.”

Hasan Basri je rekao: ”Allaha mi, ogovaranje brže uništava čovjeku vjeru nego što crv i bolest nagrizaju tijelo. Znaj, ako sjediš uz ljude koji ogovaraju druge, onda si njihov saučesnik, osim ako zaniječeš jezikom, ili ako ustaneš sa tog sijela ili prekineš njihovu priču drugom pričom.”

Nevevi je rekao: “Znaj da je ogovaranje, kako god je zabranjeno da se kazuje tako je zabranjeno i da se sluša i potvrđuje. Onaj ko čuje da se neko ogovara, treba da to osudi jezikom, ako se ne boji očite štete. Ako se boji štete, onda treba da to osudi srcem i da napusti to sijelo. Uzvišeni je rekao: Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. (El-En’ am, 68)13

Bilježi se od Esme, kćeri Jezidove, da je Poslanik, alejhissalatu vesselam, rekao: “Onaj ko brani čast brata u njegovom odsustvu, Allah se obavezuje da će ga osloboditi Džehennema.”14

Bilježi se od Ebu Derdaa da je Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam, rekao: “Ko odbrani čast brata, Allah će njegovo lice odbraniti od Džehennema na Kijametskom danu.”15

Da li je ogovaranje nekada dozvoljeno?

Prema mišljenju imama Nevevija, ogovaranje je dozvoljeno za vjerski ispravnu i opravdanu stvar do koje se ne bi moglo doći na drugi način osim tako, i to zbog šestero:

Zbog nepravde. Onaj kome je nanesena nepravda ima pravo da se požali vladaru, kadiji ili nekome ko ima vlast i ko može da mu namiri pravdu i da kaže: “Oštetio me taj i taj.”

Kao pomoć da se otkloni negativnost i da se grješnik povrati od grijeha. Pa će reći onom za koga smatra da može uticati i otkloniti negativnost. Ako ne želi ovakvo što, onda je takvom ogovaranje zabranjeno.

Pri traženju pravnog rješenja (fetve). Pa će reći muftiji: “Moj otac, moj brat, moj suprug ili taj i taj mi je nanio takvu i takvu nepravdu, pa da li ima pravo na to? Koji je način da se riješim toga i toga i da ostvarim svoja prava?” I slično tome. Ovakvo nešto je dozvoljeno u potrebi, međutim, bolje je da kaže: “Šta kažeš o čovjeku, osobi ili supružniku koji uradi tako i tako?” Na taj način će doći do odgovora, a neće se niko imenovati. Imenovanje je dozvoljeno, kao što ćemo navesti u hadisu koji se prenosi od Hinde, uz Allahovu pomoć.

Da bi upozorio muslimane na zlo i da bi im popravio situaciju. Primjerice, ukazati na nemoral prenosilaca ili svjedoka. Takvo što je dozvoljeno i o tome nema spora, štaviše, obaveza je, ako se ukaže potreba za tim. Također, dopušteno je i ako se radi o ženidbi, ortakluku, povjerenju, nekoj poslovnoj saradnji, komšiluku ili slično. Obaveza je onom od koga se traži stav i mišljenje da ne krije hrđave osobine koje su mu poznate sa namjerom dobre volje. U to spada i ukazivanje na čovjeka koji je obrazovan u vjeri, ali je sklon novotarijama ili druženju sa grješnicima, a od njega se uzima znanje i postoji bojazan da bi taj obrazovani mogao naštetiti svojim znanjem. Treba ukazati na njegovo stanje, pod uvjetom da se želi dobro zajednici. Ovakvo nešto se nerijetko i pogrešno uradi. Nekada je onaj koji govori potaknut zavišću i šejtan se poigrava njime, pa mu predstavlja da je njegovo kazivanje o tom obrazovanom iz dobre namjere. Onaj koji kazuje o njemu treba dobro da razmisli o svojoj namjeri.

U ovo spada i da neko ima vlast ali je ne obavlja na pravi način, bilo da nije sposoban za funkciju koju obavlja, bilo da je grješnik ili da je nemaran i nezainteresovan. Tada je obavezno da se navedu njegove greške i propusti onom ko je iznad njega u vlasti i ko je u mogućnosti da ga smijeni i da na njegovo mjesto dovede nekoga ko je sposobniji i bolji za tu funkciju, ili da se prema tome čovjeku ponese onako kako zaslužuje i da bude na oprezu od njega, a ne da se zavara njime. Treba da povede računa o tome da ga popravi ili posavjetuje ili da ga zamijeni.

Ako se radi o javnom činjenju grijeha ili novotarije. Kao neko ko javno pije alkohol, pljačka, uzima na silu i na prevaru od ljudi novac, ili čini nešto nevaljalo. Dopušteno je da se to navede, ono što javno čini, a zabranjeno je da navodi ostale nedostatke, osim ako postoji neki drugi opravdan razlog za to.

Radi upoznavanja. Ako je čovjek poznat po nekom nadimku: A'ameš (Krmeljivi), A'aredž (Šepavi), Esamm (Gluhi), Ahvel (Sakati) i slično, onda je dopušteno da se zove tim nadimkom, dok je zabranjeno da se tako naziva da bi se ismijavao. Ako se može ukazati na nekoga na drugačiji način, bolje je i preče. Ovih šest razloga navode učenjaci i većina njih je dozvoljena bez rasprave među njima. Za njih postoje i dokazi iz vjerodostojnih i poznatih hadisa.

Bilježi se od Aiše da je neki čovjek zatražio dozvolu kod Poslanika, alejhissalatu vesselam, pa je rekao: “Pustite ga, a hrđav li je to sagovornik.”16

Buhari ovaj hadis uzima kao dokaz za opravdanost ogovaranja hrđavih ljudi i grješnika. Također se bilježi od Aiše da je rekla: “Mislim da taj i taj ne znaju o našoj vjeri ništa.” Lejs b. Sa'd, jedan od prenosilaca hadisa, rekao je: “Ova dva čovjeka su bili munafici.”

Bilježi se od Fatime, kćeri Kajsove, da je rekla: “Došla sam Vjerovjesniku, alejhissalatu vesselam, i rekla: ‘Ebu Džehm i Muavija su me zaprosili.’ On je rekao: ‘Što se tiče Muavije, on je siromašan, nema nikakva imetka. Ebu Džehm ne spušta štapa s vrata.’ (U predanju koje bilježi Muslim stoji: “Što se tiče Ebu Džehma, to je čovjek koji tuče žene.”)

Bilježi se od Zejda b. Erkama da je rekao: “Izašli smo s Poslanikom, alejhissalatu vesselam, na jedno putovanje i ljudi su imali teškoće na tom putu, pa je Abdullah b. Ubejj rekao svom društvu: ‘Nemojte trošiti na one koji su s Poslanikom, alejhissalatu vesselam, sve dok se ne raziđu od njega.’ Još je rekao: ‘Ako se vratimo u Medinu, naši uglednici će protjerati iz nje siromašne i slabe.’ Otišao sam Vjerovjesniku, alejhissalatu vesselam, i rekao mu šta sam čuo. On je poslao po Abdullaha b. Ubejja i pitao ga o tome. Onaj se zaklinjao da nije tako bilo. Rekli su da je Zejd slagao Poslaniku, alejhissalatu vesselam, i to me je strašno povrijedilo. Onda je Allah objavio potvrdu onog što sam rekao u riječima: Kad ti licemjeri dolaze… (El-Munafikun, 1) pa ih je Poslanik, alejhissalatu vesselam, pozvao kako bi zatražio da im bude oprošteno, ali su oni okrenuli glave.”17

Bilježi se od Aiše da je Hind, kćerka Utbetova, rekla: ”Allahov Poslaniče, Ebu Sufjan je čovjek škrt i ne daje mi dovoljno za život mene i djece, osim ako uzmem bez njegova znanja.” Poslanik, alejhissalatu vesselam, je rekao: “Uzmi što je dovoljno tebi i djeci, obzirno.”18

 

Iz knjige “Enciklopedija islamskog ponašanja”
Autor: Ejmen Ahmed Muzejjen
Priprema i naslov: Menhedž

Bilješke:

1 Muslim, 2589.
2 El-ezkar, str. 33.
3 Ebu Davud, 4880, a Albani kaže da je vjerodostojan u Sahihul-džami'u, 7984.
4 Buhari, 67,105.
5 Muslim, 2564.
6 Munziri kaže: “Ovaj hadis bilježi Taberani u EI-Evsetu, od Omera b. Rašida.” U Sahihul-džami'u je pod brojem: 3537.
7 Prenosioci, osim Museddeda, kažu: Odnosi se na njenu visinu (bila je niska).
8 Munziri kaže: “Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Bejheki, a Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih. Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u Sahihu suneni Ebi Davud, 4875, i u Essilsiletussahihatu, 901.”
9 Albani ga navodi u Essahihu, 533, a hadis bilježi Ebu Davud, 4082.
10 Sahihu suneni Ebi Davud, 4419, a i u: Es-silsiletus-sahihatu.
11 Hafiz Ibn Hadžer kaže: “Lanac prenosilaca je vjerodostojan.” – El-feth, 10/485.
12 Ebu Davud, a Albani kaže da je vjerodostojan u Sahihul-džami'u, 7984.
13 El-Ezkar, 378-379.
14 Munziri kaže: “Hadis bilježi Ahmed sa dobrim lancem prenosilaca, Ibn Ebi Dunja, Taberani i drugi, a Albani kaže da je vjerodostojan u Sahihul-džami'u, 6240.”
15 Sahihul-džami’, 6262.
16 Buhari, 10/471, uz EI-Feth; Muslim, 16/144, sa komentarom Nevevija.
17 Buhari, 4900.
18 Buhari, 2211, i pogledaj: Rijadussalihin, i: Vikajetul-insani minel-džinni veššejtani.