EBU-UBEJDE AMIR IBN EL-DŽERRAH, ALLAH BIO NJIME ZADOVOLJAN
PORIJEKLO
Ebu-Ubejde Amir sin je El-Džerrahov koji je porijeklom iz loze Kurejšija. Lanac njegova roda je sljedeći: Amir je sin Abdullahov, a on El-Džerrahov, a on Hilalov, a on Uhejbov, a on Dabbeov, a on El-Harisov, a on Fihrov.
PRIMANJE ISLAMA
Bio je jedan od prvih koji su primili islam. Allah ga je uputio otvorivši mu srce prema islamu posredstvom Ebu-Bekra, r.a. Drugi dan nakon što je Ebu-Bekr primio islam, povezao se s pojedinim Kurejšijama u kojima je vidio čvrstinu i plemenitost. Izabrao je nekolicinu njih, objasnio im osnovne principe poslanice i pozvao ih u islam. Pošto su mu se odazvali, odveo ih je Poslaniku, a.s. U toj grupi su bili: Osman ibn Maz’un, Zubejr ibn el-’Avam, Abdurrahman ibn Avf, Erkam ibn Abu el-Erkam i Ebu-Ubejde ibn el-Džerrah, neka je sa svima njima Allah, dž.š., zadovoljan.
Allahov Poslanik, a.s., primio ih je te su pred njim izjavili svoj ulazak u islam, izgovarajući šehadet: “Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”-Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.
Hvala neka je Allahu, dž.š., što je tako bilo.
LIČNOST
Ebu-Ubejde je bio stamenita ličnost okićena skromnošću vjernika i žestinom u odbrani prava vjere. Bijaše visok, mršav, blijedoga lica, slabe brade, otmjen i elegantan, kada bi ga čovjek sreo, nekako bi se odmah oraspoložio.
Islam mu je povećao poniznost i uljepšao ahlak (moral) pa je zračio mirom i staloženošću tako da bi njegovo društvo osjetilo prijatnost i toplinu. U isto vrijeme, kada bi to situacija zahtijevala, znao se preobratiti da bude poput lava.
Abdullah ibn Omer, r.a., opisao ga je riječima: “Trojica Kurejšija su najugledniji među narodom, najljepše naravi i najvećega stida. Kada pričaju s tobom, ne lažu, a kad pričaš s njima, slušaju te. Oni su: Ebu-Bekr, Osman ibn Affan i Ebu-Ubejde ibn el-Džerrah.”
POVJERENIK UMMETA ALLAHOVOGA POSLANIKA, A.S.
Ebu-Ubejdina snaga vjerovanja u Allaha, najljepšega Gospodara i u ispravnost islama kao vjere, bila je čvrsta i stabilna poput planine. Bio je veliki mudžahid i povjerljiv savjetnik, pa je Resulullah, a.s., za njega rekao:
Svaki ummet je imao svoga povjerenika a povjerenik ovoga ummeta je Ebu-Ubejde ibn el-Džerrah.
U knjigama koje govore o životopisu Muhammeda, a.s., kao i u knjigama historije islama, može se vidjeti posebno mjesto koje je Ebu-Ubejde zauzimao kod Poslanika, a.s. Mnogi ashabi željeli su njegovu deredžu. Muhammed ibn Dž’afer pripovijeda jedan takav primjer:
“Došla je jedna delegacija kršćana kod Allahovoga Poslanika, a.s., i rekla mu:
“Ebul-Kasime, pošalji s nama jednoga od tvojih ashaba koji će nam presuditi oko imetka oko kojeg se ne možemo dogovoriti, a mi smo zadovoljni sa muslimanima.
Resulullah, a.s., reče:
“Dođite večeras, poslat ću vam čvrstog i pouzdanog.”
Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao je: “Poranio sam na podne želeći da budem taj koji će kršćanima presuditi. Kada je Allahov Poslanik, a.s., klanjao podne, poče se okretati lijevo-desno, a ja sam se protezao kako bi me ugledao. Međutim, on nije prestajao tražiti pogledom sve dok ne ugleda Ebu-Ubejdu ibn el-Džerraha, pa ga pozva i reče mu: ‘Idi s njima i pravedno presudi u njihovom sporu.’ A ja rekoh: ‘Ebu-Ubejde je zadobio tu povjerljivu i važnu dužnost…’”
Ovo je jedno od predanja koje govore koliko je Ebu-Ubejde bio blizak Allahovom Poslaniku, a.s., i koliko je imao povjerenje u njega. Resulullah, a.s., davao mu je zaduženja u stvarima koje su iziskivale snagu i povjerljivost, a on je bio čvrst i pouzdan. činjenica je da ovaj nadimak kojim je Poslanik, a.s., počastio Ebu-Ubejdu nije bio slučajan. Naprotiv, on je imao duboke razloge, a možda je najveći ispit na koji je Allah, dž.š., stavio Svoga roba Ebu-Ubejdu, ono što ćemo uz Allahovu, dž.š., pomoć prepričati u onome što slijedi.
TEŽAK ISPIT
Ebu-Ubejde je bio uvijek u Poslanikovoj, a.s., blizini – u džamiji, na sijelima, u bitkama i u pohodima. Sa prvim muslimanima prolazio je kroz sve nevolje trpeći sve vrste kažnjavanja, zlostavljanja i ponižavanja. Također je bio među prvom desetericom koji su učinili hidžru u Abesiniju, po naređenju Allahovoga Poslanika, a.s., Allahovom pomoću; uprkos svim nevoljama, Ebu-Ubejde je ostao čvrst poput planine.
U Bici na Bedru Ebu-Ubejde je bio na teškom ispitu, a vjerovatno i najtežem što ga čovjek može uopće i doživjeti. On je u toj bici napadao i udarao ohole uobražene heroje i uništavao oličenje širka i kufra pa je ubijen ko je ubijen, ranjen ko je ranjen i pobjegao ko je uspio pobjeći. Međutim, jednoga konjanika od kurejševičkih mušrika je cijelo vrijeme izbjegavao. Ebu-Ubejde je, učeći tekbire, sabljom razbijao nevjerničke redove, a taj konjanik stalno ga je progonio, želeći podijeliti mejdan s njim, sve dok ga nije doveo u položaj da je okršaj bio neizbježan. Ebu-Ubejde podiže sablju i zamahnu na konjanika, udarivši ga tako da ga odmah obori na zemlju. Šiknu krv i zacrveni zemlju okolo.
Teško je i pomisliti ko je ubijeni čovjek, jer je događaj koji se desio bio krupniji od ljudi. Naime, taj konjanik nije bio niko drugi do Abdullah ibn el-Džerrah, Ebu-Ubejdov otac. Bio je mušrik, nevjernik, zagrižen u svome kufru; dobio je kaznu koju je i zaslužio.
Tako je čvrsta bila Ebu-Ubejdova vjera u Allaha, tako postojan je bio u islamu, toliko spreman da uloži na putu Istine. Ubejde je ubio kufr i širk oličen u svome ocu. Allah ga je odlikovao i obradovao Džennetom. Uzvišeni je iznad sedam nebesa objavio ajete o njemu:
“Ne treba da ljudi, koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima, koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u dženetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni Njime. To je Allahova strana, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Sura Mudžadela, ajet 22)
Ebu-Ubejde je bio jedan od onih kojima je za života obećan Džennet, neka je Allahovo zadovoljstvo i selam na njega.
EHTEM
Ebu-Ubejde imao je i nadimak “Ehtem”, što znači “onaj kome su polomljeni prednji zubi”, a Ebu-Bekr je o njemu rekao: “Bio je najljepši čovjek koji je imao polomljene zube.” Razlog za ovaj nadimak jeste događaj koji vrijedi zapisati zlatnim slovima kao veliki dokaz njegove pokornosti Resulullahu, a.s., i spremnosti da ga brani i dušom i tijelom. Bitka na Uhudu bila je prvi i najveći poraz koji su muslimani doživjeli u svojoj historiji. Zbog odredbe koju je Allah htio, neki muslimani su se oglušili o Resulullahove, a.s., naredbe i nakon što su bili nadohvat pobjede, situacija se okrenula u korist neprijatelja i pretrpješe poraz. U toj bici muslimani su izgubili velikoga heroja Hamzu ibn Abdul-Muttaliba, amidžu Allahovoga Poslanika, a.s., koji je zajedno s ostalim šehidima ukopan na Bekijji, neka je na sve njih Allahov selam.
Sam Allahov Poslanik zadobio je tjelesne povrede kada su ga mušrici okružili, želeći ga dokrajčiti, pa ga ranili u lice; polomili su mu kutnjak, a u čelo su mu se zabile dvije halke od pancira, tako da je pao na zemlju. Ashabi su ga okružili, štiteći ga vlastitim tijelima.
Mušrici su se ponadali da je Allahov Poslanik, a.s., poginuo, pa su počeli na sve strane širiti vijest o tome, što još više skrha muslimane. Međutim, kada su spoznali i uvjerili se da mušrici lažu i da je Allahov Poslanik, a.s., živ, trgnuli su se, zalažući živote da bi ga odbranili. Ashabi su se okupili oko Vjerovjesnika, a.s., a krv mu je tekla niz lice. Dvije halke koje su mu se zabole u lice zadavale su mu žestoku bol, te su ashabi gledali kako da ih što bezbolnije izvade. Ebu-Ubejde pokušao ih je izvaditi rukom, ali se pobojao da ne povrijedi Poslanika, a.s., pa je približio lice njegovom licu, obuhvatio prvu halku usnama, snažno je stisnuo zubima, a zatim je polahko i nježno povukao. Kad ju je izvadio, slomio mu se zub. Zatim je ponovo približio svoje lice Poslanikovom, a.s., licu i izvadio i drugu halku, pri čemu je slomio drugi zub. Otuda je Ebu-Ubejde dobio nadimak “Ehtem”, i zaista je bio najljepši čovjek polomljenih zuba, neka je Allah zadovoljan njime.
“BITKA PALMINOGA LIŠĆA”
Ebu-Ubejde imao je uvijek neko zaduženje, i bez obzira koliko ono veliko i teško bilo, okončavao ga je kako ga je Allahov Poslanik, a.s., zadužio: iskreno, povjerljivo i ustrajno.
U “Bici palminoga lišća” imao je ogromnu odgovornost. Allahov Poslanik, a.s., zadužio ga je da presretne kurejšijski karavan i odredio ga zapovjednikom tri stotine mudžahida. Od hrane su imali samo ranac hurmi. Trebalo je izvršiti zadatak, ne obraćajući pažnju što je bilo vrlo malo hrane, bez obzira na teške neprilike kroz koje su muslimani prolazili i ne mareći što je put dalek. Krenuo je Ebu-Ubejde, uz Allahovu pomoć, na put. Svakoga je dnevno zapadala po šaka hurmi, a kad je i hurmi počelo nestajati, Ebu-Ubejde je svakom mudžahidu davao po jednu hurmu. Hurmu su stavljali u usta i sisali, a poslije pili vodu cijeli dan. Kada je hurmi nestalo, nasjekli su palmovoga lišća, izmrvili ga pa ga poslije žvakali i na to pili vodu. Ovaj teški zadatak je izvršen, a Ebu-Ubejde i mudžahidi vratili su se kao pobjednici. Ovaj pohod je nazvan “Bitka palminoga lišća”.
SEKIFE BENU SAIDE
Da bismo više saznali o sposobnostima Ebu-Ubejde i o njegovom posebnom mjestu koje je imao u islamu, potrebno je znati šta se desilo u Sekifi Benu-Saide u Medini.
Nakon što je Allahov Poslanik, a.s., ispustio svoju plemenitu dušu, muslimani su se sastali u Sekifi Benu-Saide, dogovarajući se i raspravljajući o budućem halifi kojem će dati prisegu. Omer ibn el-Hattab okrenuo se Ebu-Ubejdi i rekao mu:
“Pruži ruku da tebi dadnem prisegu, jer sam čuo Allahovog Poslanika, a.s., da kaže:
‘Svaki ummet ima svoga povjerenika a povjerenik ovoga ummeta je Ebu-Ubejde.’”
Ebu-Ubejde mu odgovori:
“Nikad neću proći ispred čovjeka kome je Allahov Poslanik, a.s., naredio da nas predvodi u namazu i koji nam je bio imam sve dok Allahov Poslanik, a.s., nije preselio na ahiret.
Prisega je data Ebu-Bekru, a Ebu-Ubejde je bio najbolji pomagač, savjetnik i povjerenik, velike duše ispunjene uzvišenim dini-islamom.
BITKA KOD ZATIS-SELASILA
Povjerenje koje je Allahov Poslanik, a.s., gajio prema Ebu-Ubejdi bilo je neizmjerno. Pa dovoljno mu je ponosa što je bio zapovjednik vojskom u kojoj su bili Ebu-Bekr i Omer, r.a. Naime, kada je Resulullah, a.s., poslao Amra ibn el-’Asa u Zatus-Selasil, tamo je naišao na poteškoće te je zatražio pomoć. Allahov Poslanik, a.s., kao pomoć poslao mu je vojsku na čije je čelo stavio Ebu-Ubejdu, a među mudžahidima bili su Ebu-Bekr i Omer, neka je Allah zadovoljan njima svima.
PREMA ŠAMU
Nakon Poslanikovoga, a.s., preseljenja na ahiret, Ebu-Ubejde nije prestajao s davanjem, zalaganjem i žrtvovanjem na putu vjere Jednog Jedinog Allaha.
Ebu-Bekr je za vrijeme svoga hilafeta poslao četiri odreda vojske prema Šamu, kako bi se borili protiv Bizantijaca i dini-islamom osvijetlili taj dio Zemlje. Za komandu nad odredima izabrao je četiri pravovjerna mudžahida: Ebu-Ubejdu Amira ibn el-Džerraha, Jezida ibn Ebi-Sufjana, Šurahbila ibn Hasneta i Amra ibn el-’Asa. Svaki je bio emir jednoga odreda koje su činili arapski plemići i uglednici. Nakon što je svaki odred obavio svoj zadatak, zbog mnoštva ratnih zona bilo je nužno uspostaviti jedinstvenu komandu. Nije bilo povoljnije osobe koja bi preuzela komandu od Ebu-Ubejde. Ebu-Bekr izabrao ga je za zapovjednika, a zbog toga slučaja dobio je nadimak Zapovjednik nad zapovjednicima.
Nakon nekog vremena Bizantijci su postali ozbiljna prijetnja muslimanima, pošto su skupili i ujedinili sve svoje raspoložive snage, sredstva i oružje. Ebu-Bekr poslao je naređenje Halidu ibn el-Velidu, koji je tada komandovao vojskom u Iraku, da odmah krene prema Šamu u ispomoć muslimanima. Također je naredio da bude emir cjelokupne vojske u Šamu, ujedinivši time Ebu-Ubejdovu povjerljivost i Halidovu hrabrost. Ebu-Ubejde je ovu naredbu primio na najljepši način, jer se on borio na Allahovom putu, a ne da bi zadobio položaj ili utjecaj.
Kada je Omer ibn el-Hattab preuzeo hilafet, izdao je naredbu da se Halid ibn el-Velid smjeni sa mjesta zapovjednika vojske Šama, a da na njegovo mjesto dođe Ebu-Ubejde. Naredba o smjeni došla je u vrijeme borbe, kada je Halid vodio muslimane ka pobjedi. Ebu-Ubejdu bilo je stid preuzeti vođstvo u trenucima kada je Halid trebao okusiti slast pobjede pa je zatajio naređenje, boreći se pod Halidovom komandom.
Zaista je bio veličanstvan taj čovjek, neka je Allahov blagoslov na njega. Kakva je njegova deredža u Allahovoj čistoj vjeri; zanemario je položaj, ugled, vođstvo, iako je imao pravo na to, da bi muslimani ostvarili pobjedu. Želio je da se bitka nastavi onako kako je Halid isplanirao.
Omer je saznao za njegovo otezanje sa Halidovom smjenom, te mu je poslao pismo u kojem potvrđuje naredbu:
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog”
“Od Allahova roba Omera ibn el-Hattaba, r.a., vladara pravovjernih – Ebu-Ubejdi Amiru ibn el-Džerrahu. Selamun alejkum. Zahvaljujem Allahu mimo Kojeg drugog boga nema i donosim salavat i selam na Njegova poslanika Muhammeda, a.s. Odredio sam te za zapovjednika muslimana i nemoj da te je stid bilo šta u vezi s tim. Allah se ne stidi istine. Preporučujem ti da se bojiš Allaha, Koji te izbavio iz kufra u iman i iz zablude izveo na Uputu. Odredio sam te zapovjednikom Halidove vojske, pa je primi, a njega smijeni. Ne šalji muslimane u propast da bi zadobio ratni plijen, i ne šalji odrede da bi sabrao što više.”
Kada je Halid saznao za naredbu o svojoj smjeni, odmah se uputio Ebu-Ubejdi. Među njima odigrao se dijalog koji oslikava uzvišenost dvije duše, njihovu skromnost prema dunjaluku, i potpunu predanost Allahovoj vjeri, neka je Uzvišeni zadovoljan s njima obojicom.
“Allah ti oprostio, došlo ti je pismo od halife o mojoj smjeni i tvome postavljanju, a nisi me obavijestio. Klanjao si iza mene dok je vlast, u stvari, pripadala tebi?”, rekao je Halid Ebu-Ubejdi.
“Neka je Allahov oprost na tebe. Nisam ti htio reći dok ne saznaš od drugoga i nisam želio remetiti bitku dok se sve ne okonča, pa te tek onda obavijestiti, uz Allahovu pomoć. Ne želim dunjalučku vlast i ne radim za dunjaluk. Sve ovo što vidiš nestat će, a mi smo braća i pokorni Allahovoj volji. Ne škodi čovjeku da slijedi brata u dunjalučkim i ahiretskim stvarima”, odgovorio je Ebu-Ubejde.
Ovakva je bila veličina ashaba, ovako je pobjeđivala vjera Istine, ovako se vihorila zastava pravde iznad poraženog mnogoboštva i nevjerstva, hvala neka je Gospodaru svjetova na blagodatima islama.
MUSLIMAN KUREJŠIJA
Zapovjedništvo nad vojskom nije zavelo Ebu-Ubejdu – nije umanjilo ništa od njegove skromnosti i jednostavnosti, niti je trunka oholosti ušla u njegovo srce. Ko bi ga sreo vidio bi običnog mudžahida, bez traga nekakve raskoši ili luksuza pri njemu. Mudžahidi su bili zapanjeni njime, a kada je on čuo za to, rekao je: “Ja sam musliman Kurejšija, i nijedan od vas, bio on crven ili crn, ne nadmaši me u bogobojaznosti, a da ne poželim da budem kao on.”
Veličanstvena je ličnost bio Ebu-Ubejde: skromna, samilosna, islamom uzvišena! Kada je jednom prilikom halifa Omer ibn el-Hattab posjetio Šam, pitao je glasom punim čežnje:
“Gdje mi je brat?”
Upitali su ga:
“A ko je on, Emirul-mu’minine?” “Ebu- Ubejde Amir ibn el-Džerrah!”, odgovorio im je.
Ebu-Ubejde dočekao je i zagrlio halifu, iskazujući mu dobrodošlicu, sretan što ga je vidio, pa ga je odveo kući. A kuća Zapovjednika nad zapovjednicima, vođe najveće muslimanske vojske toga doba, bila je pravi odraz njegove skromnosti.
Naime, Omer u njegovoj kući nije zatekao ništa osim prostog dušeka na kojem je spavao, sablje i štita. Ništa više. Pravedni halifa se nasmiješio i upitao ga:
“Zar nisi uzeo za sebe kao što neki uzimaju?”
A Ebu-Ubejde mu odgovori:
“Vladaru pravovjernih, ovo mi je dovoljno za život.”
PRESELJENJE NA AHIRET
U Ebu-Ubejdovo vrijeme predio Šama pogodila je strašna epidemija kuge, poznata kao “Kuga Emvasa”, kojom je Allah, dž.š., uzeo živote velikog broja ashaba. Halifa Omer, r.a., pobojao se da ne izgubi Ebu-Ubejdu pa mu je poslao pismo u kojem je stajalo: “Ukazala mi se potreba za tobom, a ne može je ispuniti niko osim tebe; ako ti ovo moje pismo dođe noću, insistiram da kreneš ne čekajući dan, a ako ti dođe danju, insistiram da kreneš ne čekajući noć.”
Kada je Ebu-Ubejde pročitao pismo nasljednika Allahova Poslanika, a.s., znao je da ga on ne želi zbog posla nego da bi ga izvukao ispred napasti zaraze, pa mu je napisao: “Vladaru pravovjernih, znam za što sam ti potreban. Ja sam u muslimanskoj vojsci, a njihova nesreća je i moja nesreća, ne želim ih napustiti dok Allah ne presudi i meni i njima. Kada ti dođe ovo pismo, oslobodi me od toga što tražiš i dozvoli mi ostanak.”
Ostao je sa svojom vojskom, učvršćujući temelje čiste vjere, neka je hvala Allahu, Koji mu je to omogućio.
Ebu-Ubejde obolio je od kuge, pa kad je osjetio da mu se primiče edžel, okupio je mudžahide i ostavio im sljedeću oporuku: “Ostavljam vam preporuku, ako je prihvatite – -dovjeka vam dobro: klanjajte namaz, postite ramazan, dijelite sadaku, obavite hadž i umru, budite ponizni, savjetujte vođe i nemojte ih varati, nemojte da vas dunjaluk upropasti. Zaista, kada bi čovjek sagradio hiljadu zgrada, na kraju će morati doći u položaj u kojem mene sada vidite. Esselamu alejkum ve rahmetullah.”
Potom se okrenuo Muazu ibn el-Džebelu i rekao mu: “Muaze, predvodi ljude u namazu”, a potom ispustio svoju plemenitu dušu, Allah mu mezar osvijetlio.
Kada je umro, imao je pedeset osam godina. Neka je milost i selam na povjerenika Muhammedova, a.s., ummeta, zapovjednika, jednog od najvećih mudžahida i da’ija dini-islama, u prostranim dženetskim vrtovima, u društvu s plemenitim ashabima.
Iz knjige: Ashabi Allahovog Poslanika a.s.
Autor: Hilmi Ali Šaban
Priprema: Menhedž
Još kazivanja o ashabima ovdje.
