Skrušenost (el-hušu’) u namazu
Skrušenost ili poniznost pred Allahom Uzvišenim je srž i sama suština namaza, a može se definirati kao srčana prisutnost i pribranost pred Allahom Uzvišenim u obavljanju namaza koja polučuje istinsku poniznost i pokornost, uz duševni osjećaj i misaonu pratnju riječi, dova i ajeta koji se izgovaraju u namazu.
Namaz se smatra najboljim i najvrjednijim ibadetom, o čemu svjedoče i Allahove riječi u kojima potvrđuje namaz kao osobinu Njegovih odanih robova: Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju. (El-Mu’minun, 1-2)
Ko postigne skrušenost u namazu osjetit će slast ibadeta i imana, zato je Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, govorio: “Smiraj moga oka je u namazu.” (En-Nesai, 3940). Pojam “smiraj oka” znači: vrhunac sreće, zadovoljstvo, osjećaj opuštenosti i spokoja.
Sredstva koja pospješuju skrušenost u namazu:
Mnogo je sredstava i načina koji pomažu i podstiču skrušenost u namazu, od njih je:
1 Priprema za namaz i formiranje ugodnog ambijenta za klanjanje:
To se postiže ranijim odlaskom u džamiju, obavljanjem sunneta – pohvalnih djela koja prethode namazu, oblačenje lijepe i ugodne odjeće, odlazak na namaz smireno i dostojanstveno bez žurbe.
2 Uklanjanje svih zapreka za postizanje skrušenosti i stvari koje odvlače pažnju u namazu:
Tako klanjač neće obavljati namaz tamo gdje su u pravcu kible okačene slike i drugi predmeti koji odvlače pažnju, ili gdje je bučno u tolikoj mjeri da se ne može koncentrirati na namaz. Također neće klanjati namaz trepeći malu ili veliku nuždu, glad ili žeđ ako je sofra za objed već postavljena. Izbjegavanje obavljanja namaza u navedenim prilikama ima za cilj da zaštiti misli klanjača kako bi se mogao u cijelosti predati veličanstvenom djelu, a to je namaz i obraćanje svome Gospodaru.
3 Smirenost u namazu
Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, bio je smiren u izvršavanju namaskih radnji, obavljajući ruku’ i sedždu na taj način da nakon svakog pokreta zastane toliko da se cijelo tijelo umiri, a svaka kost se vrati na svoje mjesto. Kada bi primijetio klanjača koji ne izvršava namaske radnje na doličan način, naređivao bi mu da to čini smireno, zabranjujući žurno klanjanje koje je usporedio sa nesmotrenim i brzim kljucanjem gavrana.
Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, je rekao: “Najgori kradljivac među ljudima je onaj koji krade od svoga namaza.” Prisutni su upitali: “O Allahov Poslaniče, kako to krade od svoga namaza?!”, a on odgovori: “Tako što ne upotpunjuje svoj ruku’ i sedždu.” (Ahmed, 22642)
Osoba koja ne ostvari smirenost u namazu, ne može ostvariti ni bogobojaznost, jer potkradanje namaza uništava bogobojaznost, a gavranovo kljucanje (brzo i nesmotreno obavljanje namaza) uništava nagradu.
4 Svijest o veličini Onoga pred Koga stajemo u namazu
Klanjač mora biti svjestan veličine Stvoritelja Uzvišenog i svoje osobne slabosti i bezvrjednosti, te da u namazu on izlazi pred Gospodara svoga da Ga ponizno i predano doziva i moli. Istovremeno prisjećat će se nagrade koju je Allah Uzvišeni pripremio za Svoje pokorne robove i Njegove kazne koju je odredio za idolopoklonike i nepokornike, kao i dana kada će sa svojim djelima izaći pred Allaha Uzvišenog na Sudnjem danu.
Postupi li tako u svom namazu, vjernik će biti poput onih koje je Allah Uzvišeni opisao u Svojoj Knjizi: …a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti. (El-Bekara, 45-46)
Ako je klanjač svjestan ga da Allah Uzvišeni čuje, da će mu se odazvati i dati ono što moli u namazu, onda će zasigurno osjetiti strahopoštovanje i poniznost u namazu srazmjerno veličini i trajanju tog stanja svijesti.
5 Promišljanje o značenju ajeta, dova i zikra kojeg klanjač uči i izgovara u namazu
Kur’an je objavljen s ciljem prenošenja i primanja poruke:
Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29)
Razmišljanje i primanje poruke nije moguće bez znanja o značenju onoga što se čita/uči i izgovara u namazu, bilo da su to kur’anski ajeti, dove ili zikr. Upućenošću u značenja klanjač, s jedne strane, može da razmišlja o svom stanju i položaju u odnosu na poruke ajeta, dova i zikra, a, s druge strane, ima mogućnost da razmišlja o samom sadržaju i naputama izgovorenih ajeta, dova i zikra. A ovo dvoje zajedno donosi mu osjećaj poniznosti i strahopoštovanja, nekada u tolikoj mjeri da mu oči orose suzama i svaki ajet koji prouči na njemu traga ostavi kako se u Kur’anu i opisuje:
I oni koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu. (El-Furkan, 73)
Izvor: Newmuslimguide
Priprema i naslov: Menhedž
