Naslovna Opšti mudžtehidi Ibn Kajjim El-Dževzijje Koji su to učenjaci koje je Uzvišeni uporedio sa psima?

Koji su to učenjaci koje je Uzvišeni uporedio sa psima?

478
Islamske teme, islamski tekstovi, poucni tekstovi

Svaki učenjak koji zavoli dunjaluk i dadne mu prednost nad ahiretom, mora u svojim fetvama, presudama i prenošenju znanja iznijeti neistinu o Allahu Uzvišenom, jer mnogi propisi Allahove, dž.š., vjere ne poklapaju se s prohtjevima i željama ljudi, a naročito sa željama vlastodržaca koji slijepo slijede svoje strasti. Takvi ne mogu ostvariti svoje želje i udovoljiti svojim prohtjevima osim uz kršenje i odbacivanje Allahovih propisa i odmetanjem od Njega.

Ako se desi da učenjak i vladar zbog svojih strasti vole predvodništvo i vlast, oni ne mogu ostvariti svoje želje osim da odbace istinu, a naročito ako im se ispriječi kakva sumnja. Tada se sumnja sjedinjuje sa strašću, a nagoni duše uzavru, te se pravda zameće, a lice istine prekriva.

U slučaju da istina bude jasna i da se ne može dovesti u pitanje iznošenjem neke sumnje ili dileme, onda oni svjesno krše i sukobe se s istinom, govoreći: „Imamo izlaz u pokajanju!“

O takvima i njima sličnim, Uzvišeni je rekao:

„Njih smijeniše naraštaji koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će na propast naići“ [1]

A u drugom ajetu Uzvišeni je za njih kazao:

„I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su uzimala prolazna dobra ovoga nižeg svijeta, i govorila: “Bit će nam oprošteno!” A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to prihvatili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti – a oni čitaju ono što je u njoj. Ahiret je bolji za one koji se nastoje uščuvati; pa zar ne razumijete?“ [2]

Uzvišeni obznanjuje da su oni uzimali ono što je manje vrijedno, i pored znanja o tome da im je to zabranjeno, te su govorili: „To će nam biti oprošteno!“ A da im se ukaže prilika da učine isti takav grijeh, oni se ne bi ustručavali i sustezati. Oni su ustrajni u takvom ponašanju i to ih navodi da daju izjave za koje i sami znaju da su pogrešne i bezvrijedne.

A što se tiče bogobojaznih, oni znaju da je za njih ahiretski život bolji i vredniji od ovodunjalučkog života. Zato ih vlast i požuda ne mogu navesti da dadnu prednost dunjaluku nad ahiretom. Da bi se zaštitili od takve pošasti, oni dosljedno slijede Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem., potpomažu se namazom i strpljivošću, i trezveno razmišljaju o prolaznosti i bezvrijednosti dunjaluka, i skorom nastanku vječnog ahiretskog života.

Ali, ona druga skupina, pored činjenja grijeha, mora u vjeru uvesti mnoge novotarije, spajajući time dvije loše stvari; jer slijeđenje strasti i požuda zasljepljuju vid srca, pa ono ne prepoznaje sunnet od novotarije, ili čak sve vidi naopako: novotariju smatra sunnetom, a sunnet novotarijom!

Ovo je bolest učenjaka kada se predaju dunjaluku, počnu težiti za položajem i udovoljavanjem strasti i požuda. O njima je Uzvišeni objavio:

„I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga time uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš – on opet dahće…“ [3]

Ovo je primjer pokvarenog učenjaka koji radi suprotno onome što je naučio.

Pogrde i poniženja kojima su opisani ovakvi učenjaci

Razmisli samo o brojnosti pogrda i poniženja kojima se opisuje u ajetu:

prvo: da je zapao u zabludu nakon što mu je dato znanje, i svjesno, a ne iz neznanja, izabrao nevjerstvo nad imanom;

drugo: da je odbacio vjerovanje tako agresivno da ne postoji nada da će mu se nekada vratiti, jer je on od sebe odbacio Allahove dokaze poput zmije koja odbacuje svoju košuljicu. Međutim, da je bar dio Allahovih dokaza dopirao do njega, on ih ne bi tako odbacio;

treće: da ga je šejtan dostigao, savladao i ulovio kao plijen. Zbog toga je Uzvišeni i rekao: ” . . . pa ga šejtan dostigao”, a nije kazao: ” . . . slijedio”, jer je prvi izraz leksički mnogo upečatljiviji s obzirom da znači: dostići i sustići nekoga;

četvrto: da je od zalutalih, gavin, iako je prije toga bio upućen. A riječ ‘el-gajj’ označava zapadanje u zabludu u vezi sa znanjem i zbog krive namjere. Ovaj se izraz više koristi za zabludu u praktičnim djelima, dok se izraz ‘ed-dalal’ koristi za ideološku i naučnu zabludu. Ako se ova dva izraza spomenu zajedno, tada svaki od njih ukazuje na svoje specifično značenje, ali ako se spominju zasebno, onda svaki od spomenutih izraza podrazumijeva drugi koji nije spomenut;

peto: da ga Allah Uzvišeni nije htio uzdići zbog znanja koje posjeduje, pa je to znanje bilo razlog njegove propasti, jer znanjem nije bio uzdignut, pa mu se ono vratilo kao loše. Da nije bio učen, to bi za njega bilo bolje i blaže bi bio kažnjen;

šesto: da Allah Uzvišeni razotkriva njegove loše i bezvrijedne namjere i ambicije, jer je takav učenjak dao prednost bezvrijednom i prolaznom nad vrednijim i vječnim;

sedmo: da njegov izbor bezvrednijeg nije posljedica nagovora duše i udovoljavanja njenim prohtjevima, već zbog težnje njegovog cjelokupnog bića za životom na Zemlji;

osmo: da je odbacio Allahovu uputu, a odazvao se pozivu svojih strasti. Njegove su mu strasti vodilja i ono što dosljedno slijedi;

deveto: Allah Uzvišeni poredi ga sa psom (kelb), a pas je najpoznatija životinja po samoljublju, škrtosti i pohlepi, pa se zbog toga u arapskom jeziku izraz ‘kelb’ koristi i za onoga koji pohlepno i bez dostojanstva žuri za nečim;

deseto: Allah Uzvišeni je pohlepu takvog učenjaka za dunjalukom, njegovu nestrpljivost pred dunjalučkim izazovima, želju za stjecanjem dunjalučkih dobara i tugu za njihovim pomanjkanjem i gubitkom nazvao psećim dahtanjem. Pas dahće kada ga gone i tjeraju, a i kada od njega odsutanu. Isti je slučaj i sa učenjakom zaslijepljenim dunjalukom. Ako ga neko opomene i posavjetuje, on i pored toga dahće za dunjalukom, a ako ga ostavi po strani i okani ga se, on opet, poput psa, dahće!

Ibn Kutejba je rekao: „Svako stvorenje stenje ili dahće zbog gladi ili žeđi, osim psa. On dahće i u muci i u blagostanju, kada je žedan i kad je napojen. Allah Uzvišeni poredi ovog nevjernika s psom; ako bude opomenut, on opet u zabludi srlja, a i ako bude ostavljen, opet je samo u zabludi. Zaista je poput psa koji dahće i kad ga gone i kad ga se prođu.“ [4]

Allah Uzvišeni pokvarenog učenjaka nije usporedio s bilo kojim psom, nego s onim koji dahće, što ukazuje na dodatnu pogrdnost i obezvređivanje.

 

Ibn Kajjim – Riznica znanja (214)

 

FUSNOTE:

[1] Merjem, 59.

[2] El-A'raf, 169.

[3] El-A'raf, 175.-176,

[4] Te'vilu muškilil-Kur'an, str. 369.