Rekao je poznati imam i učenjak Ibn el-Dževzi, rahimehullah:
Sreo sam mnogo šejhova, i vidio da su različitih stanja, kao što se isto tako razlikuju u veličini i jačini znanja. Od njih najviše mi je koristilo druženje sa onim koji je radio po svom znanju, makar drugi bili učeniji i većeg znanja od njega.
A isto tako sreo sam mnoge od učenjaka hadisa (tj. muhaddisa) koji dosta pamte i posjeduju veliko znanje, međutim nisu prezali od gibeta opravdavajući to da time ciljaju na džerh ve t'adil (ocijenjivanje ljudi i prenosioca hadisa), i naplaćivali su citiranje hadisa i podučavanje drugih njima, te su brzali u izdavanju odgovora i fetvi kako se ne bi umanjio njihov ugled, pa makar taj odgovor bio očita greška!
Sreo sam Abdul-Vehhaba el-Enmatija koji se strogo pridržavao puta selefa. U njegovom sijelu se nije moglo čuti ogovaranje, niti je tražio novac za citiranje hadisa, i kad god bih pred njim citirao hadise o rakaiku, on bi počeo plakati i to bi potrajalo.
To njegovo plakanje je – još onda dok sam bio izrazito mlad – ostavilo velikog traga na mom srcu, gradeći veličanstvena značenja i pravila. Njegov opis je bio baš poput onih šejhova o čijim smo opisima i osobinama slušali i čitali.
Također, sreo sam i šejha Ebu Mensura el-Džavalikija koji je bio poznat po izrazitoj šutljivosti, i po tome da je mnogo pazio i vodio računa o onome što govori. Bio je precizan i bio je tragalac za istinom.
Nekada bi se dogodilo da bude upitan o nekoj jasnoj meseli za koju bi odgovor mogao dati neko od njegovih sluga, pa bi zastao i razmišljao sve dok ne bi bio potpuno ubjeđen u odgovor. Mnogo je postio i dugo bi šutio.
Viđenjem ova dva šejha sam se okoristio mnogo više nego li što sam se okoristio od ostalih.
Iz toga sam shvatio da je upućivanje djelima bolje i ispravnije od upućivanja riječima.
Naravno, video sam i one od šejhova koji su sebi dopustili opuštenost i šalu, pa su nestali iz srca (ljudi), izgubilo se znanje koje su stekli, malo su kome bili od koristi za vrijeme života, te su zaboravljeni nakon njihove smrti, pa haman da se niko ne osvrće za njihovim pisanim djelima.
Zato – tako vam Allaha – strogo vodite računa o tome da radite po onom što ste stekli od znanja, jer, uistinu, to je najveći temelj.
A pravi i najveći miskin je onaj koji je potrošio svoj život u stjecanju znanja po kojem nije radio, i time ga je mimoišla slast na dunjaluku i blagodat na ahiretu; pa je otišao sa ovog svijeta kao pravi gubitnik, uz veličinu i jačinu dokaza protiv sebe!
Autor: Ibn el-Dževzi
Izvor: Sajdul-hatir (188 str).
