Nema bereketa u znanju koje se prenosi bez spomena njegova izvora

Jedno od ljepših i korisnijih stvari u islamu jeste i to da se čovjek bavi davetskim radom i širenjem korisnog znanja. Mnogo je šeriatskih tekstova koji ukazuju na vrijednost i nagradu za onoga ko tim putem zakorača, kao što su riječi Uzvišenog u prevodu značenja:

„On daje hikmet (znanje) kome hoće, a onome kome je hikmet dat, dato je veliko dobro!“¹, i Njegove riječi: „I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje“². Dok što se tiče hadisa njih je puno, ali mi ćemo spomenuti one najpoznatije.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Prenosite od mene pa makar jedan ajet“³.
Također, Enes ibn Malik, radijellahu anhu, spominje da je neki čovjek došao Poslaniku i zatražio od njega jahalicu, a Poslanik mu reče da je ne posjeduje, te ga uputi drugom čovjeku i on ga ponese sa sobom. Zatim se taj isti čovjek vratio Poslaniku i obavijestio ga o tome, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: „Uistinu, onaj ko ukaže na dobro kao da ga i sam čini.“⁴

Dakle, vidimo da je od velikog hajra to da čovjek učestvuje u davi, kao i širenju korisnog znanja, pa makar on ne bio od poznatih daija ili velikih učenjaka, već dovoljno mu je samo da prenese koliko jedan ajet ili sahih hadis.

Međutim, prije samog pristupa davetskom radu i širenju znanja, čovjek treba znati da to dvoje imaju svoj pravilnik bez kojeg se u tome ne može uspjeti, ili pak čovjekov rad bit će pripraćen mahanama i pogreškama.

Zaista, od osnovnijih i bitnijih pravila u davetskom radu i širenju znanja jeste i navođenje izvora iz kojih su, određena informacija ili znanje, preuzeti.
Danas, ovaj vid kodeksa je haman zaboravljen, a često puta i namjerno zanemaren, od strane mnogih onih koji su na davetskom polju aktivni, svejedno bili pojedinci ili grupe u pitanju.

Pa tako, nailazite na određene web portale koji preuzimaju informacije, vijesti, pa nekada čak i cijelo autorsko djelo te iste publiciraju na svojim stranicama a da pritom ne spomenu izvor sa kojeg su preuzeli dotični materijal. A nekada se desi da ni ime autora ne spomenu, pa makar se radilo o tekstu koji se sastoji od dva, ili tri pasusa!
Kada je ovaj musibet u pitanju u njemu ne manjkaju ni pojedinci, jer nerijetko vidimo kako se određeni članci ili tekstovi postavljaju na svoje lične profile (facebook, twitter itd), a zatim se ne spominju izvori sa kojih su isti preuzeti, svejedno da li su preuzeti sa islamskih stranica ili pak sa profila javnih ličnosti.

Kada u ovakvom postupku ne bi bilo išta drugo osim sramote kićenja tuđim perjem, to bi bilo dovoljno za jednog muslimanakoji drži do sebe i svoga morala, a posebno za onoga koji se priključio najplemenitijem poslu, u ovom slučaju davetskom radu i širenju korisnog znanja

Kopirati ili preuzeti tekst koji je lično djelo nekog čovjeka ili internet stranice, pa makar taj tekst bio prevod sa drugog jezika, koji se sastoji od jedne ili dvije rečenice, to je lično pravo i vlasništvo samog autora tog teksta, i nikom nije dozvoljeno da isto preuzme zatim postavi kod sebe (na ličnom profilu ili web sajtu) a da ne spomene njegov originalan izvor, ma koji god izgovor bio u pitanju, i ovo ćemo pojasniti u narednim crtama.

Ovakav čin, prilikom davetskog rada i širenja znanja, rezultira sljedeće stvari:

1. Neiskrenost

Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu aljehi ve sellem: „Djela se cijene prema nijjetima, i svakom pripada ono što je nanijetio“⁵, a onaj ko uzima tuđe tekstove zatim iste reklamira na svom profilu, bez da spomene odakle ih je preuzeo, nek se zapita zbog čega to radi, i da li mu je u tome iskren i ispravan nijjet?!

2. Laganje i pretvaranje

Ako ti preuzmeš tuđi tekst, zatim ne spomeneš njegov izvor, onaj ko bude vidio dotični tekst na tvom profilu, neminovno, će pomisliti da si ti autor i da je to tvoje djelo, što je negativna posljedica tvog neispravnog postupka, makar ti to, ako bi pretpostavili, i nisi namjeravao. Ovo važi onda kada ti postaviš tekst bez spomena njegova izvora, a šta tek reći ako nakon preuzimanja tuđeg teksta napišeš svoje ime?! Onda je musibet daleko veći. Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „Onaj koji se pohvali nečim što nije dobio isti je kao onaj koji je obukao lažnu odjeću.“⁶

3. Krađa

Šejh Nasirud-din Albani je bio upitan o tome da neki talibi (studenti) prenose tuđe govore bez da spominju njihov pravi izvor, da li to spada u krađu? Pa je odgovorio: „Jeste, to je krađa, i šeriatski nije dozvoljeno, jer je to hvalisanje s onom što se ne posjeduje, i u tome je obmanjivanje da je određeni govor ili studija njegovo lično djelo!“⁷

Ovo je bilo sa šeriatskog aspekta, a sada ćemo spomenuti govore učenjaka koji potvrđuju prethodno navedeno.

Imam Sufjan Es-Sevri je rekao: „Pripisati određenu korist njenom pravom vlasniku je od iskrenosti i zahvalnosti u znanju, a prešućivanje toga je od laganja i nezahvalnosti u znanju.“⁸

Poznati lingvističar, imam El-Esma'i, je kazao: „Pravo onoga koji te poduči kakvom znanju jeste da ga pripišeš njemu.“⁹

Hafiz El-Bejheki prenosi od El-Abbasa ibn Muhammeda Ed-Durija da je rekao: Čuo sam Ebu Ubejda El-Kasima ibn Sellama da kaže: „Doista od zahvalnosti na znanju je da ti sjedneš sa određenim ljudima pa da oni spomenu ono što ti ne znaš, te to naučiš od njih, a da zatim odeš i sjedneš na drugo mjesto te se spomene ono što si od onih naučio pa da kažeš: ‘Tako mi Allaha, ja o tome nisam ništa znao sve dok nisam čuo tog i tog kako o tome govori to i to, te sam to naučio, pa ako tako postupiš, ti si se zahvalio na znanju’.“¹⁰

Malikijski velikan Ibn Abdul-Berr spominje sljedeće: „Kaže se: ‘Zaista je od bereketa u znanju da isto pripišeš njegovom originalnom vlasniku’.“¹¹

Nešto malo detaljnije po ovom pitanju se nalazi i u govoru imama En-Nevevija u kojem kaže: „I od nesihata je: da se zadivljujuća korist, koja je izrečena, pripiše onom koju je prvi izgovorio (ili napisao), pa ko tako bude postupao imat će bereketa u svom znanju i stanju, dok onaj ko to izbjegava onda kada preuzima tuđe govore prikazujući ih kao svoje, ta takav je najpreči da se od njegova znanja niko ne okoristi, niti da on sam ima bereketa u svom halu (stanju), a nosioci znanja i fadla su oduvijek izrečene koristi pripisivali njihovim originalnim vlasnicima, molimo Uzvišenog Allaha da nam omogući da tako uvijek postupamo.“¹²

Vrlo interesantno je to što je imam El-Kurtubi, u uvodu svog poznatog tefsira, kazao sljedeće: „Moj šart (uvjet) u ovoj knjizi jeste da se svaki govor pripiše onom koji ga je prvi izrekao, i svi hadisi njihovim sakupljačima, jer se doista spominje: od bereketa u znanju je da se govor pripiše njegovom vlasniku.“¹³

Također, vrlo zanimljiv govor je i imama Es-Sujutija onda kada govori o ovom bitnom pravilu. Rekao je imam Es-Sujuti u svom komentaru na Musned imama Ahmeda:
„Sve što sam koristio od govora imama Ebul-Bekaa¹⁴ spomenuo sam pripisujući ih njemu, kako bi se moglo raspoznati od onoga što sam na to dodao, i proučavao sam ono što su poznati lingvisti u svojim knjigama spomenuli od gramatičkih analiza na hadise, pa sam sve to doslovno citirao uz spominjanje njihovih autora, jer je bereket u znanju da se govori pripisuju njihovim vlasnicima, i zato što je to od ispunjavanja emaneta, i klonjenja od pronevjere, i od najvećih razloga za postizanje koristi pirlikom pisanja. A ne poput kradljivca koji se pojavio ovih dana, i navalio na nekoliko mojih knjiga, od kojih su „El-M'udžizatul-kubra“, i El-Hasaisus-sugra“, i „Mesalikul-hunfa“, i „Et-Tajlasan“ i dr., zatim je tome dodao još neke stvari iz drugih knjiga od savremenih pisaca, i na kraju je sve to pripisao sebi bez da spomene knjige iz kojih je uzimao, i tim činom je sebe uvrstio u društvo kradljivaca…“¹⁵

Slično tome spominje jedan od velikana i učenjaka modernijeg doba, a to je šejh Muhammed Džemalud-din El-Kasimi, rahimehullah: „Nema sumnje da je od bitnih postignuća prilikom pisanja (djela): pripisivanje koristi, mesela i dosjetki njihovim originalnim vlasnicima kako bi se izbjeglo lažno svojatanje tuđih djela, i kako bi se sačuvalo od oblačenja lažne odjeće. I zato ćeš vidjeti da se sve mesele u ovoj knjizi doslovno pripisuju njenim pravim autorima, i ovo je naše pravilo u onome što smo sakupili (u knjigama) i što, još uvijek, sakupljamo.¹⁶

Ovdje trebamo napomenuti na jednu vrlo važnu stvar, a to je da onaj ko preuzima sa drugih stranica ili javnih profila bez da spomene odakle je to preuzeo, treba da zna da tim činom, pored upadanja u neiskrenost, laž i krađu, on time onemogućava i uskraćuje svojim pratiocima veliki hajr i druge korisne stvari.

Na primjer: ti si postirao neki dobar govor od određenog učenjaka, kojeg si preuzeo sa neke islamske stranice, koja je inače bogata vrlo zanimljivim i bitnim islamskim temama, a prilikom postiranja na svom profilu ili stranici nisi spomenuo izvor (tj. ime stranice sa koje si taj govor preuzeo)! I šta si ovim postigao?! Postigao si da svakom onom, ko na tvom profilu vidi taj govor bez navedenog izvora, bude onemogućeno da se okoristi i sa ostalim sadržajem te stranice sa koje si preuzeo dotični govor! Jer, možda baš ta stranica, sa koje si ti preuzeo, posjeduje ono što je posjetiocu tvog profila jako potrebno, a što se upravo na tvom profilu ne nalazi, i time si mu uskratio da sazna i posjeti novu korisnu stranicu!

Zato pripazi kako postupaš prema svojim posjetiocima i prijateljima, i općenito svim muslimanima, i zapitaj se da li si iskren u svom davetskom radu i širenju islamskog znanja?

Možda se neko bude pravdao riječima: „Pa bitno je širiti Allahovu vjeru i korisno znanje a ne izvore!“

Mi mu odgovaramo: tačno tako, onda kada ti budeš navodio izvore uz korisno znanje, time ćeš omogućiti ljudima da saznaju za te nove izvore koji posjeduju i druge korisne stvari s kojima ti možda nisi upoznat, ili ne vidiš potrebnim, ili pak smatraš da nisu bitne! Dok, ako ne budeš tako postupao, baš tada uskraćuješ i onemogućavaš širenje Allahove vjere i korisnog znanja. Uostalom, ako si već preuzeo i postirao tuđi tekst, što je toliko teško i šta te to spriječava od toga da isto tako spomeneš i izvor tog teksta? Na ovo ne trebaš nama odgovarati, već stani i razmisli malo a zatim sebi odgovori, i nadajmo se da ćeš biti iskren u svom odgovoru.

Ovo što smo dosad naveli od govora poznatih i priznatih učenjaka je samo jedan mali dio od govora ostalih učenjaka koji govore i potvrđuju ovu našu temu.

Stoga čovjek nakon što sazna za ove šeriatske dokaze i govore učenjaka, nema više nikakvog prava niti opravdanja da preuzima i koristi tuđe govore i pisana djela, ma koliko ona bila mala, a da pri tom ne navodi njihove prave i originalne autore.

Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od Njegovih iskrenih robova koji samo Njemu Uzvišenom robuju, i koji se čuvaju od upropaštavajućih ciljeva kao što su postizanje ugleda, slava i poznatosti, i molim Uzvišenog da naša srca očisti od munafikluka, rijaluka, samodopadljivosti i ostalih razarajućih bolesti srca.

I neka je sva hvala i zahvala Gospodaru svih svijetova.

Pripremio: Emir Krčo