Naslovna Edeb Odgoj duše Osamljivanje (izoliranost)

Osamljivanje (izoliranost)

273
Osamljivanje, ibadet

Od Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a., bilježi se da je rekao: “Došao je neki beduin kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao. ‘Allahov Poslaniče, koji su ljudi najbolji?’ Odgovorio je: ‘Čovjek koji se bori na Allahovom putu zalažući sebe i svoj imetak i čovjek koji je u jednoj od dolina robuje svom Gospodaru poštedivši ljude svoga zla’.”1

Tema osamljivanja (izoliranosti) je stara. Učenjaci su razmatrali, pisali o njoj i razišli se u tome. Neki smatraju da je ona bolja od miješanja s ljudima, a drugi smatraju suprotno. Mislim da ovaj hadis jasno upućuje na stav o osamljivanju (izoliranosti).

Kada je Poslanik, alejhisselam, bio upitan o najboljim ljudima, dao je dva odgovora.

Prvi – čovjek koji je među ljudima i bori se lično i svojim imetkom na Allahovom, dž.š., putu.

Drugi je čovjek koji se povukao od ljudi, robuje svom Gospodaru i ljude je poštedio svog uznemirivanja.

Iz ovog se razumije da bi, kada bi povlačenje od ljudi bilo bolje, Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo samo drugo stanje, a da je miješanje s ljudima uopćeno bolje, spomenuo bi samo prvo stanje. To upućuje da osamljivanje uopće nije u prednosti nad miješanjem sa ljudima. Jasno je da se ljudi dijele na dvije glavne grupe:

Prva: ljudi vjernici, jake vjere i čvrste ličnosti koji utiču na one oko sebe. Ljudima se povećava bogobojaznost i bliskost prema Allahu, dž.š., samim tim što vide vjernika ili sjede s njim. Podučava ih njihovoj vjeri, podsjeća ih na Allaha i na Sudnji dan, a ne potpada pod njihovo zlo i zablude. Na ovu vrstu se odnosi prvi dio hadisa. Za takvog čovjeka najbolje je da se druži s ljudima i da se ne osamljuje. Čak mu je to i obaveza ili kao farz kifaje ili farz ajn, te je griješan ako se osami.

Druga: ljudi slabe vjere, labave ličnosti, ne mogu uticati na ljude oko sebe, a ako se druže s njima, potpadaju pod njihov loš uticaj. Time se povećava njihova slabost pa zapadaju u grijeh. To su ljudi koji vrijeđaju jezikom ili ponašanjem. Ako se druže s ljudima vrijeđaju ih, te zapadaju u grijeh. Na njih se odnosi drugi dio hadisa i za njih je bolje da se izoliraju od ljudi. To im je čak i dužnost.

Međutim, osamljivanje je u ovom slučaju dozvoljeno samo uz sljedeće uslove.

♦ Da osamljivanje bude odgojno i ljekovito. Čovjek koji pada pod loš uticaj slab je i bolestan i treba mu lijek. Odvajanje je od ljudi sredstvo liječenja a nije samo za sebe cilj. Liječenje u ovom vremenu može biti povećavanje znanja o Allahu, dž.š., i Njegovim propisima, halalu i haramu, ako je uzrok njegove slabosti neznanje. Ako je uzrok slabosti ljubav prema dunjaluku, liječi se udaljavanjem od njega i podsjećanjem na ahiret. Ako je to loša sredina, udaljava se od nje dok ne ozdravi, potom se u nju vraća jak i uticajan. Tako će njegov stav prema okolini biti pozitivan, a ne negativan. Čovjek nikad ne osjeća koliko je njegova sredina loša sve dok ne izađe iz nje i ne vidi druge. Primjer ovoga je čovjek koji živi u zagađenoj okolini, ali to ne osjeća jer se na taj neugodan miris navikao. Teško da ga neko može uspješno ubjediti u štetnost okoline u kojoj živi, te je zbog toga nužno ga ubjediti da izađe iz nje. Ako izađe i vrati se npr. poslije nekoliko sedmica ili mjeseci, on će sam osjetiti razliku. Ko se npr, upiše na univerzitet i viđa neke postupke i ponašanje koje mu se ne sviđa, ova osjetljivost će mu vremenom slabiti. Pa ako npr. ode na hadž ili umru te se vrati, povratit će mu se osjetljivost na nevaljalštine i loše postupke.

♦ Da osamljivanje bude privremeno, a ne stalno. Islam ne poznaje trajnu izoliranost ni u Poslanikove, s.a.v.s., doba, ni u doba ashaba, nego se ova izoliranost rijetko pojavljuje nakon prva tri stoljeća. Allalhov se Poslanik, s.a.v.s., prije poslanstva osamljivao danima, nekad čitav mjesec, ali poslije poslanstva to nije radio. Objavljeno mu je: “O ti pokriveni! Ustani i opominji.”2 Poslije toga nije znao za odmor i izoliranje.

Dakle, osamljivanje je lijek i trebalo bi prestati nestankom uzroka. To je kao da se neko zatvori u karantin zbog zarazne bolesti, pa kada ozdravi vraća se svom prirodnom životu.

♦ Da osamljivanje bude specifično, a ne opće. Čovjek se treba izolovati od zla koje je u društvu i od lošeg društva, jer kada bi se s njima izmiješao, zapao bi u zabludu i potpao pod njihov uticaj. Ne bi se trebao izolirati od dobra i dobrih, jer će ga oni uzeti za ruku i zaštititi ga od društvenih iskrivljenosti. Podučit će ga onom što ne zna, podsjetiti na ono što je zaboravio i pomoći mu u pokornosti Allahu.

Primjer je toga bolesnik koji je izoliran od ljudi, ali ne i od doktora koji ga liječe. Osamljivanje, dakle, pod ovim uvjetima nije bježanje od šejtana i njegove vojske i nije negativna, nego priprema koja jača vjeru i odlučnost kod čovjeka. Pruža mu mogućnost da razmisli o načinu koji će ga dovesti do rezultata, da provjeri svoje račune, prekontrolira sebe i izmjeri svoja djela.

Vrste izoliranosti na koje islam podstiče, a koje su propisane i na koje se odnose spomenuti uvjeti su: itikaf, naročito u zadnjih deset dana ramazana, namaz, a ova je vrsta osamljenosti posebna u toku noći, i preispitivanje čovjeka sa samim sobom prije spavanja. Zbog toga je od onih, koje će Allah, dž.š., staviti u Svoju hladovinu onog dana kad ne bude druge hladovine osim Njegove “čovjek koji u samoći spomene Allaha i suze mu poteku”. Samoća svojim uvjetima omogućava čovjeku da ispravi svoj put i oslobodi se svojih grešaka. Ta se prilika neće pružiti onima koji se ne izbave iz vrtloga nadmetanja na dunjaluku.

Iz knjige: Vjerovjesnikova uputa u plemenite i pobožne radnje
Autor: Dr. Šeref el-Kudah

Bilješke:

1 Sahihu-l-Buhari bi šerhi Fethi-l-Bari, 11/331, “Kitabu-r-rikak”, 34. poglavlje, “El-‘uzle rahatun min mulakati-s-sui”, hadis br. 6494.

2 Prijevod značenja sure El-Muddessir, 1-2.