Ispravnost je put razumnih
Abdurrahman ibnu Avf je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, mlađi deset godina i od malena je znao ko je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Želio je da i njega krase osobine kojima se Resulullah odlikovao, a to je smirenost i uljudnost. Nisu mu se sviđale ružne navike iz džahilijjeta, kao što je idolopoklonostvo.
Abdurrahman je bio čovjek lijepog izgleda, omiljen u društvu. Uspješno se bavio trgovinom, vješto i mudro. Nije bio prevarant, niti je zakidao, nego je uvijek bio pošten i čestit. Sve te lijepe osobine krasile su ga od rane mladosti i po tome su ga svi ljudi poznavali. Imao je sreće da je poslovao s poštenim i časnim drugovima. Bili su to iskreni i ispravni Ebu Bekr, Talha, Zubejr i Sa'd. Zato je i Abdurrahman bio isti kao i oni, koji su prihvatili islam od samog početka.
Slava prvacima
Njegovo prvo ime je bilo Abdul-Ka'be. Kada mu je Ebu Bekr ponudio da prihvati islam, on je to i učinio. Nakon toga su zajedno otišli kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je običavao novom mu'minu dati novo ime, koje je prikladno njegovoj ličnosti. Tako je Abdul-Ka'be dobio ime Abdurrahman. Neka Allah, dželle šanuhu, bude zadovoljan sa Abdurrahmanom. On mu se smilovao i uputio ga na put islama!
Abdurrahman je volio istinu, slijedio je prvake pravde i Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u širenju i prenošenju Allahovih riječi, te je bio samo Njemu pokoran. Blago onome ko je među prvacima koji su radili najbolja djela. Allahumme (Bože), učini da budemo među onima koji slušaju svako dobro i slijede ono što je najbolje.
Djela oživljuju ime
Možda riječ rahmet (milost), ne odgovara nikome drugome više nego našem uvaženom mu'minu Abdurrahmanu. Rahmet se nikada nije odvajao od njega. Bio je milostiv prema ostalim Allahovim robovima. Nikada nije škrtario, uvijek je dijelio. Nikada nije bio zatvorene ruke. Uvijek je davao, nikada uzimao. Ali, unatoč tome, bio je dobar domaćin. Trošio je, kupovao i sadaku dijelio. Ulaskom u islam, postao je još milosrdniji. Kako je divno kada čovjek svojim djelima dokaže da zaslužuje ime koje nosi. Bože, Gospodaru svjetova, popravi naše ponašanje i čudi naše i ukrasi ih kao što su naša imena ukrašena!
Učinimo mu izlaz
Kao što znate, nevjernici ne razlikuju bogatog i siromašnog muslimana kada ih muče i zlostavljaju. Zato su prema Abdurrahmanu, čovjeku od položaja, bogatom i časnom čovjeku, priredili najgnusnije načine mučenja. Iz tog razloga je bio prisiljen na iseljenje u Abesiniju. Na ovom putu, kao i svi muslimani, imao je veliko breme briga i teškoća. Nije mogao ostati dugo u Abesiniji. Vratio se u Mekku, kako bi nastavio svoj zadatak širenja islama, trpeći zlostavljanja i mučenja – sve radi izvršenja zadaće koju nalaže Objava.
Došla je utjeha od Allaha, dželle šanuhu. Abdurrahman je ponovo učinio hidžru, ali sada u Jesrib (Medinu). Zahvalio je Stvoritelju, dželle šanuhu, što mu dade izlaz. U Medini je bio jedan od istaknutih ashaba koje je volio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Možda ga je najviše učinilo omiljenim to što je imao samopouzdanje i nije prihvaćao ničiju pomoć.
Samopouzdanje je vrlina
Znate već da je učinio hidžru ostavljajući cijelo svoje imanje u Mekki. U Medini se pobratimio s drugim muslimanom, prema želji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije kao muhadžir želio da bude na teretu drugima. Odlučio je ostati onakav kakav je i bio, ponosan i oslonjen samo na Allaha, dželle šanuhu. Evo šta je rekao pobratimu, Sa'du ibnur-Rebiu EI-Huseinu, nakon što mu je zahvalio na svemu što mu je ovaj ponudio: “Vodi ti mene do tržnice!” Čim su stigli do pijace, počeo je kupovati i prodavati neke sitnice. Pri tome ga je pratio Allahov berićet. Nakon izvjesnog vremena postade jedan od najvećih trgovaca. Kako i ne bi kada je tako pošten i iskren!
Nasmiješi mu se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio da je postao tako uspješan trgovac. Postao je vlasnik većeg imanja od onoga koje je ostavio u Mekki.
Vječno odlikovanje s Uhuda
Resulullah je shvatio i uočio Abdurrahmanovu izdržljivost i beskrajnu hrabrost. Uz Vjerovjesnika u bitki na Bedru, istaknuo se nejverovatnom hrabrošću. Bio je jedan od najboljih boraca protiv poraženih nevjernika. Bilježi se da je na Uhudu zadobio dvadeset i jednu ranu. Jedna od tih rana je ostala s trajnom posljedicom. To je rana na koljenu, zbog koje je šepao cijelog života. To je, dakle, njegovo odlikovanje s Uhuda. Ta ga je rana uvijek podsjećala na džihad, dobročinstvo i berićet. Ta uspomena ga je tjerala da radi još više, kako bi ostvario ciljeve Objave i sudjelovao u svim bitkama, kao i u bitki na Hendeku. On je postao čovjek koji je bio sa Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, u svim bitkama. Kako je bio mudar, praktičan i staložen čovjek, kad ga je Resulullah postavio za vojskovođu u bitki Devmetul-Džendel! Vratio se s velikim ratnim plijenom. Smirili su se munafici i nisu se više otvoreno pojavljivali, a drugi su prihvaćali islam, i tako je Abdurrahman, radijallahu anhu, izvojevao veliku pobjedu.
Darežljivi Abdurrahman, radijallahu anhu
Pohod El-‘Usre dobi naziv “Pohod na Tebuk! Muslimani su davali svoje najskuplje stvari da bi tako pokrili troškove ratne opreme. Kad biste znali šta je sve darivao, bili biste zadivljeni i ne biste vjerovali. Osmah ibnu Affan je poklonio pola svoje imovine, a Ebu Bekr cijeli svoj imetak. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Ebu Bekra da li je šta ostavio svojoj porodici, Essiddik je rekao: “Ostavio sam im Allaha i njegova Poslanika!” Nasmiješio se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kad je Abdurrahman, radijallahu anhu, donio bogatstvo vrijedno nekoliko hiljada dinara. Resulullahova sreća bila je još veća kad je vidio Abdurrahmana kako kao imam predvodi borce koji su klanjali namaz prilikom pohoda na ratište. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je u posljednjem djelu namaza prišao klanjačima i s njima do kraja klanjao namaz. Do tada ni jedan poslanik nije klanjao namaz za svojim sljedbenicima.
Junaštvo i emanet pravovjernih
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Istina je, ti si čovjek na pravom putu, ti si čovjek od povjerenja među stanovnicima neba i Zemlje. Zavrijedio si pohvalu od Allaha, dželle šanuhu, jer nisi nikada bio nezahvalnik za ono što ti je On podario. Tvoje bogatstvo je još više raslo kada si trošio na Allahovom putu. Koliko si puta spokojno zaspao, a da si podijelio sve što si imao! Plakao si od straha pred Allahom zato što si bogat, bojeći se Njegove srdžbe!”
On nas je podsjetio na časni hadis u kojem se govori o deseterici kojima je obećan Džennet: “Ebu Bekr je u Džennetu, Omer je u Džennetu, Osman je u Džennetu, Alija je u Džennetu, Talha je u Džennetu, Zubejr je u Dežennetu, Se'id je u Džennetu, Ebu Ubejde je u Džennetu, Sa'd je u Džennetu i Abdurrahman je u Džennetu!”
Ni za čim neće tugovati
U vezi s Abdurrahmanom ibnu Avfom i drugim uvaženim ashabima objavljen je ajet: “One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda kada potroše to ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada kod Gospodara njihova – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati!” (II:262)
Vi sigurno shvaćate da je razlog ovome to što je darežljivost i velikodušnost Abdurrahmanova bila ogromna. O njegovoj darežljivosti ima puno primjera koje su prenijeli ashabi. jednom je podario kompletan karavan koji je brojio sedamsto jahaćih životinja; to je prenio Enes ibnu Malik. Jednom prilikom je dao za sadaku zemlju, vrijednu četiristo hiljada dinara, a to su prenijeli njegovi sinovi. Davao je sadaku prilikom pohoda na Tebuk – četiri hiljade dinara, a to je bilo pola njegova imanja. jednom je od svoga bogatstva odvojio svotu dovoljnu za oslobađanje trideset hiljada robova. Samo u jednom danu je znao osloboditi po trideset robova.
Dar, a ne sadaka
Jednom se Abdurrahmanu učini da je smrtno bolestan. Sačini oporuku u kojoj obeća dati trećinu svoga imanja. Međutim, ozdravio je, ali nije pogazio obećanje. Podijelio je svojim rukama trećinu svog imetka. Nakon toga je rekao: “Muhammedovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, svakom od vas koji ste bili na Bedru, dajem četiristo hiljada dinara!” Od onih koji su otišli uzeti svoj dio bio je i Osman ibnu Affan, unatoč svom bogatstvu: “To je poklon od Abdurrahmana, a ne sadaka, to je halal!” Podijelio je ukupno sto pedeset hiljada dinara. Na kraju je ustanovio da se taj iznos nije ni osjetio na sveukupnom imetku. Napisao je oporuku prije smrti: “Oporučujem da se trećina mojeg imanja podijeli sirotinji!” Kunem se Allahom da je to vrhunac darežljivosti! Bilo bi lijepo da se i mi od Abdurrahmana naučimo darežljivosti i da tako postupamo. Isto tako, bilo bi lijepo da i mi budemo od takvih, kao što je Abdurrahman, radijallahu anhu.
Čudo od udarca
Abdurrahman je za sobom ostavio još lijepih i poučnih priča, jedna od tih priča govori o njegovom doživljaju na Bedru. On o tome priča: “Bio sam u borbenom redu na Bedru, pa se okrenuh i ugledah sa svoje lijeve i desne strane po jednog mladića. Obuze me nelagoda, jer se nisam osjećao sigurnim pored njih dvojice, jedan mi od njih tiho, da drugi ne čuje, šapnu: “Amidža, pokaži mi Ebu Džehla!” Odgovorih mu: “Drago dijete, šta ćeš od njega?” “Čuo sam da on grdi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem!” – reče on: ‘Tako mi Allaha, ako ga vidim, past će mu mrak na oči, kao što je i meni pao kad sam to čuo, pa neka izvoli: borit ćemo se, pa nek spretniji ostane živ!” To mi se veoma dopade, reče Abdurrahman. Zatim mi, šapčući, reče drugi isto što i prvi. Ja ne izdržah, nego pogledah u Ebu Džehla, koji je hodao između ljudi, pa rekoh: “Zar ga niste vidjeli? Evo onoga za koga pitate!” Njih dvojica potrčaše prema njemu, izvadiše sablje i ubiše ga. Nakon toga, odoše do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa on upita: “Koji ga je od vas dvojice ubio?” Obojica odgovoriše: “Ja!” A da li ste obrisali svoje sablje?” “Ne!” – rekoše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogleda u njihove sablje i reče: “Obojica ste ga ubili!”
Kraj je najslađi
Abdurrahman, radijallahu anhu, se sada od vas oprašta, ali želi čuti vaše obećanje da ćete ići njegovim putem, putem imana, darežljivosti, strpljivosti i velikodušnosti. Njegova djeca i pored velikog broja, dvadeset i osam sinova i osam kćeri, su mu obećala da će biti kao on. Umro je devet godina nakon što je bio postavljen u savjetodavno vijeće, na kome su izabrali Osmana, radijallahu anhu, za halifu, poslije Omera, radijallahu anhu. Kad je umro, Osman mu je klanjao dženazu. Pokopan je u El-Bekiu, 31. g. po Hidžri, u sedamdeset petoj godini života. Neka se Allah, dželle šanuhu, smiluje Abdurrahmanu ibnu Avfu! On nam je ostavio svoje poučne stranice iz života. Obećajmo, još jednom, Allahu da ćemo biti od onih koji slušaju i slijede ono što je najbolje – Njegovu uputu. Slava Gospodaru svih svjetova!
Autor: Muhammed Muvaffak Selima
Iz knjige Deseterica kojima je obećan Džennet
