Propis savjetovanja sa advokatom?

Pitanje: Esselamu alejkum. Imam jedno pitanje vezano je za sudstvo, advokate, svjedočenje na sudu… Naime, radi se o tome da je grupa sestara povratnica iz Šama zloupotrebljena od strane državnih institucija. Drugi dan poslije dolaska u BiH su ih ispitivali o nekim ljudima porijeklom iz BiH. One su onako rekle da su ih vidjele. Ništa posebno nisu pričale. Međutim, oni su ih zloupotrebili da to bude kao svjedočenje.

Sada ih pozivaju na sud da svjedoče protiv tih kojima se sudi. Međutim, neke od tih sestara imaju psihičkih problema. Neke su na terapijama propisanim od neuropsihijatra, koji im je i sam dao nalaze da nisu u stanju zbog stresa i sl. Da li te sestre smiju uzeti advokata da im dadne pravni savjet kako da se zaštite od tih poziva sa suda. Jedan sudija je uvažio nalaz i skinuo je jednu sestru sa liste svjedoka. Žene u osnovi nisu ni ključni svjedoci, ali su pozvane na suđenje.
Neko im je rekao da ne smiju uzeti advokata, i da trebaju lagati na sudu. A već imaju njihove izjave što je kažnjivo. Mislim da sam dovoljno objasnio situaciju. Sad njih zanima da li smiju uzeti advokata da im dadne “pravni savjet”, i da u slučaju pošalje neki kao zahtjev sudiji da ih skine sa liste svjedoka. Da li je to dozovoljeno, ili se, pak, ubraja u parničenje pred tagutom?

Odgovor:

Ve alejkumusselam ve rahmetullah.

Najprije ću ukratko spomenuti par fikhskih pravila kao uvod za odgovor, a zatim ću pokušati objasniti ista i primijeniti ih na konkretnu situaciju.

Opće poznato je da činjenje kufra (nevjerstva) nije dozvoljeno osim u slučaju prisile. Rekao je Uzvišeni Allah:
“Onaj ko počini kufr u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – ne i onaj ko na to bude primoran, već onaj koji nevjerovanje širokogrudo prihvati – Allah se na takve srdi i njih čeka patnja velika.”¹

Rekao je imam Ibn Kesir:
“Uzvišeni obavještava o onome koji Ga je zanijekao nakon što je vjerovao i nakon što je otvorio svoja prsa za nevjerstvo, u kome se smirio, da se On rasrdio na njega zato što je upoznao iman – vjerovanje, a zatim skrenuo od njega i napustio ga…
“…osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri”, to je izuzeće onoga ko samo jezikom zaniječe i slaže se sa mušricima samo jezikom, niječući to pod utjecajem zadobijenih udaraca i zlostavljanja, a njegovo srce odbije ono što govori, jer je njegovo srce čvrsto i smireno u vjeri u Allaha Uzvišenog i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”²

Rekao je imam Ibnul-Kajjim:
“Ummet se ne razilazi oko toga da nipošto nije dozvoljeno odobriti nekom izgovaranje riječi kufra, ma koji cilj ili razlog bio u pitanju, osim kada se tiče prisiljenog, uz obavezni uvjet a to je da mu srce bude čvrsto i smireno u vjeri u Allaha Uzvišenog i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”³

Zatim, zabranjene stvari nije dozvoljeno činiti osim kada nema drugog izlaza, ili u stanju velike nužde kao što je poznato, rekao je Uzvišeni Allah:
“On vam, doista, zabranjuje: strv, krv, svinjsko meso i ono što je prineseno kao žrtva u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome koji bude primoran, ne svojom voljom i ne pretjerujući, nije mu grijeh. Allah je, doista, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je.”⁴

Rekao je imam Ibn Kesir:
“Allah, dželle šanuhu, dozvolio je da se to jede u nuždi, pa kaže: A onome ko bude primoran, ne svojom voljom i ne pretjerujući, tj. bez želje ili pohlepe, njemu nije grijeh u tome: Allah je, doista, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je. A riječi Uzvišenog: ne svojom voljom znače da ga ne smatra halalom i da može pojesti samo koliko mu je nužno da bi došao do halal-hrane. Dozvoljeno mu je da ponese od toga onoliko koliko mu je potrebno da stigne do halal-hrane, koju će baciti kada do nje dođe, na što ukazuju riječi i ne pretjerujući.”⁵

Rekao je imam Ibn Nudžejm el-Hanefi:
„Stoga, dozvoljava se pojesti (nešto) od strvine kada je čovjek prinuđen na to zbog žestoke gladi, i popiti malo od alkohola (zbog žestoke žeđi), i izgovoriti riječi kufra (nevjerstva) zbog prisile na to. Isto tako, zbog nužde je dozvoljeno uništiti imetak, i uzeti imetak bez dozvole od onoga ko namjerno ne želi vratiti dug, i braniti se i odbijati napad napadača, makar to dovelo do njegovog ubijanja.“⁶

Naravno, ovdje ne spada činjenje harama poput činjenja zinaluka radi nužde, ili oduzimanje tuđeg života radi očuvanja svog pod prisilom, i tome slično, rekao je imam Dželalud-din es-Sujuti:
“I kada bi bio prisiljen na to da ubije drugu osobu ili počini zinaluk, ništa od toga mu ne bi, zbog prisile, bilo dozvoljeno učiniti, jer se u tome nalazi šteta koja je ravna gubljenju njegovog života, a možda i veća od toga.”⁷

Treće pravilo kada se tiče međuljudskih odnosa, a u što spada i savjetovanje sa advokatom, jeste da je sve dozvoljeno osim kada dođe šerijatski ispravan dokaz koji zabranjuje konkretni ugovor ili postupak.
Rekao je imam Ibnul-Kajjim:
“Kada se tiče uopćenito svih ugovora i njihovih uslova, osnova je da su dozvoljeni i ispravni, osim onoga što je šerijat poništio ili zabranio; a ovo je ujedno ispravnije mišljenje…
Opće poznato je da nema zabranjene stvari osim one koju je Allah zabranio i Njegov Poslanik, niti ima grijeha za određenu stvar osim za onu za čijeg počinioca su Allah i Njegov Poslanik rekli da je grešan, kao što nije obavezno osim ono za što su Allah i Njegov Poslanik rekli da je obavezno, niti da je nešto od vjere osim onoga što je Allah propisao. Prema tome, kada su u pitanju ibadeti, onda je osnova zabranjenost i neispravnost sve dok ne dođe dokaz koji dokazuje njegovu propisanost, a kada su u pitanju ugovori i općenito međuljudski odnosi, onda je osnova dozvoljenost i ispravnost sve dok se ne pojavi dokaz koji dokazuje suprotno, tj. da nešto od toga nije ispravno niti dozvoljeno.“⁸

A slično navodi i šejhul-islam Ibn Tejmije:
„Osnova kod ugovora i njihovih uvjeta jeste da su dozvoljeni i ispravni, i ništa od toga nije zabranjeno niti neispravno osim onog za što je šerijat kazao da je zabranjeno i neispravno, bilo to direktnim tekstom, ili kijasom (analogijom), kod onih koji isti priznaju i koriste.“⁹

I četvrto pravilo, a to je „Lična šteta se ne otklanja nanošenjem štete drugom“.
Dr. Muhammed ez-Zuhajli u svojoj poznatoj knjizi „El-Kavaidul-fikhijje ve tetbikatuha“ kaže sljedeće:
„U šerijatu je poznato da se šteta treba otkloniti; ali ako se to ne može postići osim nanošenjem iste štete drugoj osobi, u tom slučaju se ne otklanja prva šteta nanošenjem druge iste veličine, a kamoli ako je veća, niti ako je manja u pitanju, jer se trenutna šteta ne smije otklanjatit stvaranjem nove štete drugoj osobi, zato što su sva stvorenja Allahova, i On Uzvišeni je odredio da svi budu podjednako poštovani. U ovakvoj situaciji, treba nastojati koliko je moguće popraviti prvobitnu štetu, pa ako to nikako ne možemo učiniti, onda se ona ostavlja takvom kakva je, zato što se u šerijatu prvobitna šteta uklanja samo kada to ne dovodi do nove štete.“¹⁰

A sada prelazimo na konkretni slučaj.

Kao prvo: ako te sestre imaju mogućnost da, bez harama, izbjegnu sekularni (nevjernički) sud i sve što se veže za taj slučaj, onda to moraju učiniti. Ako, pak, moraju da prisustvuju tom suđenju, ili će u suprotnom biti sankcionisane, bilo to navčanom ili zatvorskom kaznom, onda će preći na sljedeći korak, a to je “Nužda dozvoljava onoliko od harama koliko je potrebno”. Što znači da one smiju učiniti od neizbježnog harama samo ono što će im pomoći da se sačuvaju tih prijetnji kaznom od strane nevjerničke vlade.

Kao drugo: propis savjetovanja sa pravnim advokatom se određuje shodno samom savjetovanju i ciljevima istog. Pa ako čovjek traži od advokata kako da, putem parničenja pred nevjerničkim zakonom, postigne ličnu korist, onda nema sumnje da to uzima propis parničenja pred tagutom, a što predstavlja upadanje u kufr i širk, ako se to savjetovanje realizuje u parničenje i stvarno djelo. A isto tako, savjetovanje sa advokatom može biti čisto radi administrativnih pitanja, kao na primjer da ga advokat poduči kako se postiže pravo na dječiji dodatak, ili, pak, kako se dolazi do razvoda braka po državnom zakonu a bez upadanja u kufr ili neke druge harame. Dakle, savjetovanje uzima propis shodno svojoj sadržini i njegovim ciljevima, a zatim i sprovođenja u djelo tih savjeta.

Dok što se tiče ovih sestara, one traže pravni savjet od advokata kako bi izbjegle svjedočenje na tagutskom sudu protiv muslimana. Pa ako to savjetovanje ne zahtjeva neko novo i drugo parničenje pred tagutom, ili, neki drugi vid jasnog i preciznog kufra, onda najviše što se može kazati za to savjetovanje jeste da je haram, zabranjena stvar. Pa i ako bi rekli da je haram, onda ga je dozvoljeno učiniti u ovoj situaciji kako bi se izbjegla veća šteta, a to je svjedočenje na tagutskom sudu u korist sekularne države, i na štetu dotičnog muslimana. A zabranjivati sestrama savjetovanje sa advokatom, koje ne predstavlja parničenje pred tagutom, već najviše što može biti u ovoj situaciji jeste haram, je primoravanje njih na nešto što će im i te kako štetiti i rezultirati kobne posljedice, a to je laganje pred tagutskim sudom nakon djelimičnog priznanja nekih činjenica! Što znači, hem će biti izvedena na parničenje pred tagutski sud, pa makar mu i lagala, hem će, zbog tog laganja i negiranja prijašnjih priznanja, biti kažnjena određenom kaznom.

I kao treće, a to je o četvrtom pravilu: „Lična šteta se ne otklanja činjenjem štete drugom“. U ovom slučaju tim sestrama nije dozvoljeno da svjedoče pred tagutskim sudom protiv muslimana, kako svojim sudjelovanjem ne bi bile razlog njegovog zatvaranja. Već, ako bi pretpostavili da im vlast kaže: “Ili svjedočenje ili zatvor!”, i da nema treće solucije, onda bi morale da prihvate zatvor, jer ne smiju otklanjati od sebe štetu (zatvor) time što će drugima uzrokovati štetu (isto tako zatvor).
Osim u slučaju da između određenog muslimana i neke sestre dođe do dogovora, pa on svojevoljno odluči da pređe preko svog prava (na slobodu) kako bi ona bila sačuvana zatvora i njegovih posljedica od odvajanja od porodice, žestine zatvora i najčešće štete koje dolaze u njemu itd., zbog toga što u većini slučaja muškarac više i bolje može podnijeti zatvorska iskušenja negoli žena. U tom slučaju, možemo kazati da joj je dozvoljeno da svjedoči protiv njega, jer je prisiljena od strane sekularnog suda.
Međutim, shodno stanju kojeg poznajemo na terenu, vjerujemo da nije došlo do ovoga, inšaallah.
A Allah najbolje zna.

Da Allah Svemoćni sačuva muslimane zla nevjernika, da izbavi one zatvorene od njih, i da pomogne islam i muslimane gdje god se nalazili.

Odgovorio: Emir Krčo

Bilješke: