Pošto su egipatski Kopti ostali nepopravljivi u svom nevjerstvu, nasilju i prkosu, slijedeći faraona i prkoseći Allahovom poslaniku Musau ibn Imranu a.s., Allah im je dao veličanstvene i neoborive dokaze i pokazao natprirodna čuda koja zasljepljuju pogled i zapanjuju razum. Međutim, oni se i pored toga nisu popravljali, niti prestajali griješiti. Samo mali broj ih je povjeravao, dok ih je većina bila odana faraonu i njegovom zlu.
Bijeg Benu Israila
Musa a.s. je cijelo to vrijeme, dok su faraonu i njegovom narodu stizale opomene za opomenom, govorio svom narodu da se oslone na Allaha, da od Njega pomoć traže i da se samo Njemu klanjaju. Oni su ga poslušali, pa im je Allah dao izlaz i rješenje iz situacije u kojoj su bili. Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu:
„I Musa reče: ‘Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!’ ‘Uslišena je molba vaša! – reče On – a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!” (Junus 88 i 89)
Zatim su Israilovi potomci zatražili od faraona da ih pusti da idu na njihov praznik, pa im je on preko volje to dozvolio. Tako su se oni pripremali za odlazak. Međutim, faraon i njegova vojska su istovremeno pripremali varku da ih pobiju i protjeraju. Oni su odmah te noći krenuli i uputili se u pravcu Šama. Kada je faraon čuo za njihov odlazak, naljutio se i do kraja razbjesnio na njih, pa je počeo sakupljati i bodriti svoju vojsku da ih stignu i unište. Uzvišeni Allah kaže:
„I Mi objavismo Musau: “Kreni noću sa Mojim robovima, bićete gonjeni!” ‘I faraon posla po gradovima sakupljače: “Oni su zaista mala grupa, i naljutili su nas, a mi smo, zaista, svi oprezni!” ‘I mi ih izvedosmo iz bašči i izvora, iz riznica i mjesta divnih. Tako je bilo! I Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. ‘I oni ih ujutro sustigoše, pa kad jedni druge ugledaše, Musaovi drugovi povikaše: “Samo što nas nisu sustigli!” “Neće”, reče on, “moj Gospodar je sa mnom, On će mi put pokazati!” (Eš- Šu'ara, 52-62)
Učenjaci iz oblasti tefsira kažu da je faraon kada je sa svojom vojskom krenuo u potragu za Israilovim potomcima idući za njihovim tragom, imao silnu, mnogobrojnu vojsku. Kaže se da je samo u konjici imao sto hiljada crnih pastuha, a broj vojnika je prelazio milion i šest stotina hiljada – a Allah opet, najbolje zna! Sve u svemu, faraon i njegova vojska su ih sustigli pri izlasku Sunca. Dvije skupine su se ugledale, bez ikakve sumnje i varke, pa je bilo preostalo samo da uđu u sukob, da se bore i da se brane, Musaovi drugovi su u strahu rekli: “Samo što nas nisu sustigli!”, jer su bili stjerani uz more, tako da im je jedini put i izlaz ostao zagaziti i ući u more, što niko ne bi mogao uraditi. Pored toga, sa desne i lijeve strane su bila i visoka brda, a faraon ih je bio stijesnio i već krenuo na njih.
Udari svojim štapom po moru
Kada su ugledali njega i njegovu brojnu vojsku i oružje, uplašili su se, jer su pod njegovom vlašću i ranije doživjeli poniženja i mučenja. Zato su se požalili Allahovom Poslaniku na nezavidnu situaciju kad su ih ugledali i s njom se suočavali, pa im je iskreni i provjereni Allahov Poslanik Musa a.s. rekao:
“Neće, moj Gospodar je sa mnom, On će me uputiti!”
On je tada bio na začelju, pa je prošao naprijed, gledajući u more čiji su se valovi sudarali i buka bila sve jača, pa je rekao da mu je naređeno da ovdje dođe. Kada je situacija postala krajnje ozbiljna i opasna, a faraon i njegova – onako opaka, opasna, žestoka, ljutita i srdita vojska se približila, pa se pogledi ukočili a duše do grla doprle, Moćni, Uzvišeni i Blagi, Gospodar plemenitog ‘Arša, objavio je Musau a.s.: “Udari svojim štapom po moru!”, pa je udario. Kaže se da je pri tome rekao: “Rastavi se, Allahovom dozvolom!” – i ono se rastavi, i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo. Kaže se da se more rastavilo na dvanaest mjesta – i za svako pleme napravilo po jedan prolaz kojim su išli.
Uzvišeni Allah je također naredio zapadnom vjetru, pa je on puhao i odnio morsko blato, tako da je ostalo suho tlo, koje se nije lijepilo za kopita konja i ostalih životinja. Zatim je Musau a.s. naređeno da krene sa Izraelćanima kroz prolaze – staze, koje im je Uzvišeni Allah iz svoje milosti napravio. Svako pleme je znalo koji prolaz da koristi! Oni su se odmah žurno spustili, radujući se i posmatrajući veličanstvenu moć, koja je zapanjila prisutne i ukazivala na pravi put srcima vjernika. U tom momentu iza njih, faraon i njegova vojska su zapanjeno i zastrašeno gledali taj veličanstveni prizor. Taj veličanstveni prizor ga je zastrašio, jer se uvjerio u ono što prije nije vjerovao: da je to djelo Gospodara plemenitog Arša. Zato je ustuknuo ne usuđujući se krenuti dalje, pokajavši se što je uopće i krenuo u potjeru za njima i što se upustio u ono gdje više kajanje ne pomaže. Međutim, prema vojsci se pokazao nepokolebljivim nastojeći da se takvim i održi. Njegova nevjerna duša i griješna narav ga navedoše da onima koje je potlačio i natjerao da mu se na krivom putu pokore, kaže: “Pogledajte kako se more radi mene rastavilo, da bih stigao svoje robove koji su od mene odbjegli i ustali protiv mene i moga carstva?” Počeo je sam sebe ubjeđivati da krene za njima, istovremeno želeći i da se spasi. Ali, daleko od toga! Kad god bi kročio korak naprijed ustuknuo bi unazad više koraka. Zatim se navodi da se Džibril a.s. tada pojavio u liku konjanika na mladoj kobili, pa je prošao ispred faraonovog pastuha. On je zahrzao i krenuo za njom. Međutim, Džibril je požurio ispred njega i krenuo kroz more. Njegov konj je potrčao za kobilom, te faraon nije mogao ništa učinili. Kada je njegova vojska vidjela da je on zagazio u more, za njim su i oni svi jurnuli. I kada je prethodnica vojske bila nadomak kopna na drugoj obali, tada je Uzvišeni Allah objavio Musau a.s. da opet udari štapom po moru. Kad je to učinio more se sastavilo i sve ih potopilo, tako da se niko od njih nije spasio.
Tevba koju Uzvišeni ne prima
Uzvišeni Allah opisujući ovaj događaj kaže:
„I Mi prevedosmo preko mora Kur’an El-Asr strana 15 sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” “Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe”- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.“ (Junus 90- 92)
Ibn Ebi Hatim navodi od Ibn Abbasa da je rekao: “Kada je Allah dž.š. počeo potapati faraona, faraon je pokazao svojim prstom i povikao: “Vjerujem da nema boga osim Onog u kojeg vjeruju sinovi Israilovi.” On dalje kaže: “Džibril se tada pobojao da će Allahova milost preteći Njegovu srdžbu, pa je svojim krilima, počeo, zapljuskivati vodom faraonovo lice i potapati ga”. Riječi Allaha dž.š.: „Zar sada, a prije si neposlušan bio i nered činio?!“, date su u upitnoodričnoj formi i njima Uzvišeni ukazuje da On od faraona neće primiti pokajanje. U pogledu riječi Uzvišenog: „Danas ćemo izbaviti samo tvoje tijelo, da bi bilo poučan primjer onima poslije tebe!“, Ibn Abbas i još neki kažu da su neki Israilovi potomci bili posumnjali da je faraon umro. Čak su neki tvrdili da je besmrtan, pa je Allah dž.š. naredio moru da ga izbaci na vidno mjesto – po jednima na površinu vode, a po drugima na uzvišenje na Zemlji. Na njemu je bio njegov oklop za koji su znali da ga je nosio. To je urađeno da bi se uvjerili u njegovu smrt i da bi spoznali Allahovu moć nad njim. Moguće je da se ovim htjelo reći: Sačuvat ćemo tvoje tijelo zajedno sa tvojim oklopom, da bi bio opomena Israilovim potomcima i svim ostalim generacijama nakon tebe, pomoću kojeg će te poznati i uvjeriti se da si mrtav. A Allah džellešanuhu opet, najbolje zna!
Izvor: El-Asr, br. 9
Priprema: Menhedž
