Ovo (ovaj ajet u naslovu1) je pravilo od pravila kako se ophoditi sa svojom dušom i odgajati je, i način od načina njenog liječenja od njenih bolesti. Doista Uzvišeni Allah u suri Eš-Šems se jedanaest puta zakleo na ovo veličanstveno značenje, a zatim je kazao: „Uspio je onaj ko je očisti.“ (Eš-Šems, 9)
Ukratko, ovo pravilo znači: da čovjek, iako pokušavao da raspravlja o svojim djelima i riječima za koje i sam zna da su neispravne ili pogrešne, i pravdao se raznoraznim isprikama, on dobro zna šta je govorio i činio, pa makar nastojao da prikrije sebe pred ljudima, ili donosi razna opravdanja; i – nakon Allaha – niko ga bolje ne zna niti poznaje do on sam sebe.
Ovo kur'ansko pravilo važi za mnoga polja u našoj stvarnosti, bila ona javna ili privatna, a ja ću navesti samo par primjera, ne bi li se mi time okoristili u ispravljanju naših grešaka, i popravljanju našeg ponašanja.
Prvo: kada je u pitanju ophođenje nekih ljudi spram šerijatskih tekstova
Nekima od njih dođe šerijatski tekst, bio iz Kur'ana ili vjerodostojnog sunneta, u kojem nema nikakve nejasnoće, niti se učenjaci razilaze oko toga da isti ukazuje na obaveznost ili zabranu, i pored toga u njihovim dušama se pojavi neka nelagoda i nezadovoljstvo! I odmah pokušavaju da nađu način kako da izbjegnu od sprovođenja onoga što nalaže dotični ajet ili vjerodostojni hadis; jer se to suprotstavlja njihovim strastima!
Ovaj način pravdanja neće koristiti insanu niti će ga spasiti kod Allaha Uzvišenog, a slučaj jednog vjernika treba biti onakav kakvog ga je opisao naš Gospodar u poznatom ajetu: „I, tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju!“ (En-Nisa, 65)
Drugo: kada je u pitanju ophođenje spram svoje duše
To zbog toga što se neke osobe zauzmu – a utječemo se Allahu od toga – praćenjem grešaka ljudi i njihovim mahanama, a pritom zanemaruju vlastite greške i mahane! Ovo je od znakova istinskog poniženja i srozavanja, kao što su to kazali neki učenjaci: ‘Kada vidite čovjeka da se tuđim mahanama pozabavio, a na svoje zaboravio, znajte da mu je napravljena spletka!’
Treće: od dodatnih značenja ovog pravila jeste: da čovjek treba nastojati istraživati svoje mahane, a zatim da nastoji da ih ukloni koliko je u mogućnosti, jer je to od jedne vrste pohvalnog džihada sa svojim nefsom.
A od najplemenitijih polja za sprovođenje ovog pravila jeste: da čovjeku bude omogućeno (od Allaha Uzvišenog) priznavanje svojih grijeha i grešaka, jer je to isto slučaj vjerovjesnika, iskrenih i dobrih ljudi, a od toga su i riječi naših prvih roditelja, Adema i Have, onda kada su pojeli plod zabranjenog drveta:
„Gospodaru naš“, rekoše oni, „sami smo sebi zulum učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo u redovima gubitnika biti.“ (El-E'araf, 23)
I kada je Musaa, alejhis-selam, ubio Egipćanina, pokajao se i rekao:
„l reče: ‘Ja sam sam sebi zulum učinio, pa oprosti mi!’ I On mu oprosti, On je, zaista, Oprostitelj grijeha, Milostivi.“ (El-Kasas, 16)
Molim Uzvišenog Allaha da nam omogući da vidimo naše mahane, i da nas sačuva njihovog zla.
Napisao: Šejh i dr. Omer El-Mukbil, hafizahullah
Izvor: Medžalisut-tezkir, 50. str.
Prevod: Menhedž
Ostali tekstovi iz edicije Kružoci zikra
1 El-Kijame, 14, 15.
