Pitanje: Radi stalnih nedaća i problema koji pogađaju muslimane u modernom vremenu da li kunut dova u namazu za poboljšanje stanja muslimana i uništenje nevjernika predstavlja stalni sunnet? Da li je obligatna obaveza vladara da naredi šerijatsku propisanost kunuta radi nedaća u namazima u džamijama?
Odgovor:
Kažem tražeći pomoć od Allaha:
Kunut dova proklinjući kafire je sunnet. O tome se navodi mnogo hadisa od kojih su predaja koju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je rekao: “Približit ću vam namaz Allahovog Poslanika sallallahu te'ala alejhi ve sellem. Pa je Ebu Hurejre radijallahu anhu učio kunut dovu na posljednjem rekatu podne, jacije i sabah namaza nakon što bi se podigao sa ruku'a i rekao: Semiallahu limen hamideh. Pa bi dovio mu'minima a proklinjao bi kafire.”
Također kod njih se bilježi predaja od Enesa b. Malika radijallahu anhu da je rekao: Allahov Poslanik sallallahu te'ala alejhi ve sellem je učio kunut dovu cijeli mjesec proklinjući Reale i Zikvan.
Ja kažem da danas, u modernom vremenu, kada su se nedaće, ratovi, stihije, problemi spustili na muslimane i kada su se protiv njih okrenuli narodi sa svih strana i iz svih dolina, onda najmanje što bi musliman u ovom slučaju mogao da učini jeste da se posveti namazu i dovi. Da dovi kada klanja samostalno i u džematu kako bi Allah uništio kafire a spasio pripadnike tevhida […]
Ali ako se desi da vladar zabrani dovu i proklinjanje nevjernika u džamijama to će predstavljati njegovu nepravdu i neće mu se u tome pokoravati jer obavezna pokornost biva u dobru.
Šejhovi Buharija i Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ahmed prenose predaju od Alije radijallahu anhu da je Vjerovjesnik sallallahu te'ala alejhi ve sellem rekao: Pokornost biva u dobročinstvu. Dakle, ovo se može odnositi pod pretpostavkom da je vladar musliman, učen i da je mudžtehid i da ne smatra ispravnim učenje kunut dove proklinjajući nevjernike.
Ali, ako se u toj zabrani učenja dove protiv kafira, radi o čovjeku koji slijedi svoje strasti ili da prijateljuje sa Allahovim neprijateljima onda je njegov slučaj mnogo gori od prethodnoga. I svakako njemu se u tome neće pokoravati. Naprotiv, njegove riječi će biti odbačene pa će se primijeniti ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik sallallahu te'ala alejhi ve sellem slijedeći to riječima i djelima.
Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah je bio upitan o osobi kojoj se povjeri vodstvo muslimana pa recimo da on smatra da nije dopušteno u njegovom mezhebu ortaštvo tjelesnom snagom. Da li on ima pravo da to uskrati onima nad kojima je nadređen?
Pa je odgovorio: On nema pravo da ljude spriječi u tome niti postoji nešto slično tome na čemu bi on mogao da utemelji svoj idžtihad. On za takvu zabranu nema dokaza iz Kur'ana niti sunneta, niti iz konsenzusa, niti nečega u što bi bilo u tom značenju. A posebno ne onda kada se zna da većina učenjaka zastupa dozvoljenost ovog tipa ortaštva. To je čin po kojem postupaju svi muslimani u svim državama.
Toliko, u Allah je uspjeh i na Njega je oslonac.
Odgovorio: Dr. Ahmed Nedžib
Izvor: Saaid.net
Obrada: Menhedž
