Iskreno obavljanje ibadeta samo radi Allaha i čišćenje ibadeta od primjesa širka i licemjerstva je prvi zahtjev učtivosti u ophođenju sa Uzvišenim Allahom. Rekao je Uzvišeni:
“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju.”[1]
I kazao je:
“Ko želi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, obožavajući svoga Gospodara, ne čini Njemu ravnim nikoga.”[2]
Iskrenost podstiče vjernika na izvršavanje naredbi Uzvišenog Allaha i ostavljanje Njegovih zabrana. Rekao je Uzvišeni, opisujući kako vjernici slijede Njegove naredbe:
“I oni govore: čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”[3]
Ustrajnost u činjenju dobrih djela rađa poniznost i skrušenost pred Uzvišenim Allahom, naročito u namazu. Rekao je Uzvišeni:
“Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno“[4]
I kaže, slavljen je On i Uzvišen:
“Ono što žele, vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju.”[5]
Kada se srce vjernika ispuni osjećanjem strahopoštovanja pri stajanju pred Uzvišenim Allahom biva ponizno, i to se ispolji na njegovom tijelu, u svim njegovim djelima i u svakoj situaciji, tako da postane zahvalnost Allahu na Njegovim blagodatima.
Allahove blagodati su bezbrojne, i na svakoj blagodati se treba zahvaljivati. Zahvalnost na blagodatima se ispoljava upotrebljavanjem tih blagodati u pokornosti Allahu i u ugodnim i lijepim stvarima. Jezik je blagodat, a primjer zahvaljivanja na blagodati jezika je da se stalno zahvaljuje Allahu govoreći Elhamdulillahi. Dijete je blagodat, a zahvalnost na toj blagodati se ispoljava odgajanjem djeteta u islamu, takođe, u poslušnosti roditeljima, u učenju napamet časnog Kur'ana, itd. Mnogo je blagodati koje su date čovjeku a na koje treba uzvaraćati sa zahvalnošću. Kaže Uzvišeni:
“Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati.”[6]
Uz to, vjernik je izložen musibetima i nedaćama u kojima ne može ništa osim da bude strpljiv i zadovoljan sa Allahovom odredbom i da se nada nagradi od Uzvišenog Allaha. Kaže Poslanik sallahu alejhi ve sellem:
“Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija, a takvo stanje nije ni s kim drugim nego samo sa vjernikom: ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu pa mu bude dobro, a ako, ga, pak, pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi, pa mu opet bude dobro.”[7]
Kada vjernik slijedi ove adabe učtivosti u ophođenju sa Uzvišenim Allahom poprimi osobinu stida od Allaha i time postane od Allahovih robova koji ostavljaju ono što im je On zabranio i izvršavaju ono što im je On naredio. Ovo značenje je pojasnio Poslanik sallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu, u kojem kaže da je Poslanik sallahu alejhi ve sellem rekao: “Stidite se Uzvišenog Allaha istinskim stidom.” Rekoše ashabi: “Allahov Poslaniče, mi se, hvala Allahu, stidimo.” Pa im reče: “Nije to istinski stid, nego istinski stid je da čuvaš glavu (da je ne upotrebljavaš u neposlušnosti Allahu) i ono što se nalazi na njoj (da čuvaš jezik, oči i uši od onog što je zabranjeno), i da čuvaš stomak (od jedenja harama) i onog što je spojeno sa njim (da ne upotrebljavaš polni organ, ruke, noge i srce u griješenju), i neka ti je na umu smrt i raspadanje u kaburu, a onaj ko želi ahiret ostaviće dunjalučki sjaj. Pa ko ovako radi, taj se stidi Uzvišenog Allaha istinskim stidom.”[8]
Vjernik kada počini neki grijeh požuri da učini tevbu (pokajanje), želeći oprost, strahujući od kazne i ne gubeći nadu u Allahovu milost, a Allahova milost sve obuhvata. Rekao je Uzvišeni: “Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”[9]
Iz djela Ponašanje i moral svakog muslimana
Bilješke:
[1] El-Bejjine 5.
[2] El-Kehf 110.
[3] El-Bekare 285.
[4] El-‘Ankebut 45.
[5] El-Mu'minun 1-2.
[6] En-Nahl 18.
[7] Muslim, Knjiga o zuhdu, poglavlje: Vjernik u svakoj situaciji dobija, broj 2999.
[8] Tirmizi, knjiga: Opis Sudnjeg dana, poglavlje: Broj 24, broj 2458, kaže Tirmizi: “Ovaj hadis je garib”, a šejh Albani smatra da je hadis hasen.
[9] Ez-Zumer 53.
