Znaj da prešućivanje nečega od istine, ili njeno prikrivanje bez iznošenja neistine, ili čak uz iznošenje neistine, ima četiri stepena:
Prvi stepen:
Da se odustajanje od pojašnjenja dijela istine čini s ciljem postepenosti u pozivanju (davi) ili podučavanju, a ne s namjerom skrivanja. Ovo je dozvoljeno, čak je i praksa zasnovana na tome i drugačije nije ni moguće; jer niko ne može naučiti sve vjerske propise odjednom. Nužno je učenje postepeno: uče se osnove islama jedna po jedna – bilo da je riječ o nevjerniku koji se poziva u islam, ili muslimanu koji uči svoju vjeru.
Na to ukazuje i predanje u dva Sahiha (Buharije i Muslima) od Ibn Abbasa, radijellahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je poslao Muaza u Jemen, rekao:
”Dolaziš narodu od sljedbenika Knjige. Prvo ih pozovi da obožavaju Allaha Uzvišenog. Ako to prihvate, obavijesti ih da im je Allah propisao pet dnevnih namaza. Ako to prihvate, obavijesti ih da im je Allah naredio zekat koji se uzima od njihovih bogatih i daje siromašnima među njima. Ako to prihvate, uzmi od njih, ali se kloni najboljeg (najvrjednijeg) od njihovih imetaka.”
Na to, također, ukazuje i način na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje ashabe, te kako je novoprimljenima u islam prenosio osnove vjere postepeno. To potvrđuje i dosljedna praksa islamskih učenjaka sve do danas.
Drugi stepen:
Da se odustane od pojašnjavanja dijela istine s namjerom skrivanja – ali radi (stvarne šerijatske) koristi ili iz straha od smutnje (fitne). Ovo je dozvoljeno ako se radi o znanju koje nije nužno za praktičnu primjenu vjerskih djela i koje ljudima nije potrebno u njihovom ibadetu i svakodnevnom životu – poput vijesti o smutnjama, vrlinama određenih djela i slično, gdje neznanje o tim stvarima ne prouzrokuje štetu u vjeri.
Na to ukazuje i hadis u Sahihu Buharije od Ebu Hurejre, koji je rekao:
”Sačuvao sam od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., dvije posude (vrste) znanja: jednu od njih sam prosuo (saopćio), a drugu da sam prosuo (objavio) ovaj (moj) grkljan bio bi prerezan (tj. ubili bi me).”
Rekao je hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah:
„Učenjaci su tumačili da se ‘posuda’ (koju nije prenio) odnosi na hadise koji sadrže pojašnjenje imena zlih vladara, njihova stanja i vremena u kojima će vladati. Ebu Hurejre bi neke od tih stvari prešutio i ne bi ih jasno spominjao iz straha za sebe od tih vladara, kao što je njegov govor: ‘Utječem se Allahu od šezdesete godine’, aludirajući na hilafetsko doba Jezida ibn Muavije, koje je počelo šezdesete hidžretske godine. Allah je uslišao dovu Ebu Hurejre, pa je on preselio prije toga.”1
Mekhul, rahimehullah, rekao je:
„Ebu Hurejre je znao reći: ‘Mnogo je pametnih stvari kod Ebu Hurejre, ali ih još nije otvorio.’”
U vezi s tim imam Ez-Zehebi, rahimehullah, je kazao: „Rekoh: Ovo ukazuje na dozvolu prešućivanja nekih hadisa ako bi njihovo širenje izazvalo smutnju – bilo u temeljima vjere2 ili u njenim ograncima3 – ili u pohvali i pokudi (konkretnih osoba). Međutim, ako se hadis tiče halala i harama, onda nije dozvoljeno prešućivanje ni u kojem slučaju, jer to je od “el-bejjinat vel-huda” (jasnih dokaza i upute).
U Sahihu Buharije stoji izjava imama Alije, radijallahu anhu:
‘Prenosite ljudima ono što razumiju, ostavite ono što ne mogu prihvatiti (tj. dokučiti) – zar volite da ljudi utjeruju u laž Allaha i Njegova Poslanika?’
Također, da je Ebu Hurejre prenio tu drugu posudu znanja – bio bi mučen, pa čak i ubijen.”4
I kao što Uzvišeni Allah kaže:
“One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju.” (El-Bekara, 159)
Iz značenja ovog ajeta razumije se da ono znanje koje nije od ‘jasnih dokaza i upute’ – dozvoljeno je prešutjeti ga prema potrebi i koristi.
Imam el-Kurtubi, rahimehullah, rekao je u komentaru ovog ajeta:
„Kada je rečeno ‘od jasnih dokaza i upute’, to ukazuje da je dozvoljeno prešutjeti ono što nije od toga – posebno ako postoji strah (po život), jer tada je šutnja još preča. Ebu Hurejre je prešutio ono što je znao, bojeći se rekavši: “Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dvije posude znanja: jednu sam prenio, a da sam prenio drugu, bio bi mi prerezan ovaj grkljan” – bilježi Buharija.
Ebu Abdullah (tj. Buharija) kaže: ‘Grkljan’ je prolaz hrane. Naši učenjaci su rekli: Ovo što Ebu Hurejre nije prenio, a bojao se zbog toga smutnje ili ubistva, jeste ono što se tiče smutnji, imenovanja odmetnika i licemjera po imenu i slično – a to nije od ‘jasnih dokaza i upute’. A Allah najbolje zna.”5
Imam Eš-Šatibi, rahimehullah, kaže:
„Iz ovoga se može razumjeti da se ne traži širenje svake spoznaje, iako je istinita i iako pripada znanju šerijata i donosi korist u pogledu propisa. Naime, to se dijeli na:
– neki dio znanja jeste traženo da se širi – a to je većina znanja šerijata,
– dok drugi dio nije traženo da se širi bezuslovno, ili nije traženo da se širi s obzirom na određenu situaciju, vrijeme ili osobu.“
Zatim je naveo primjere sa dokazima, i rekao:
„…i drugo što ukazuje na to da se ne širi svako znanje, pa makar bilo istinito. Malik (rahimehullah) je rekao da kod sebe ima hadise i znanje o kojima nikada nije govorio niti ih je prenosio, i mrzio je govor o onome što nema praktične primjene. Također je prenosio da su i oni prije njega to mrzili. Zato, obrati pažnju na ovo značenje.“6
Treći stepen:
Da se prešuti istina koja je obavezna za ispoljavanje i pojašnjenje, ali da se umjesto nje ne širi neistina – ovo je zabranjeno i osoba je zbog toga strogo ukorena. U nekim slučajevima to može biti nevjerstvo (kufr), a u drugim veliki grijeh. Allah je onome ko to čini zaprijetio najtežim prijetnjama, kao u hadisu:
„Ko bude upitan o znanju, pa ga sakrije, Allah će ga na Sudnjem danu zauzdati uzdama od vatre.“
I kao što je Uzvišeni rekao:
“One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju.” (El-Bekara, 159)
Ovaj ajet sadrži dokaz o tome koje se znanje ne smije skrivati, a koje se može, na osnovu izričitog značenja i podrazumijevanog smisla ajeta:
Jer kada je Uzvišeni Allah vezao prijetnju za one koji “budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put“, to jasno ukazuje da osnove vjere, ono što je Allah objavio kao uputu, i ono što ljudima treba, nije dozvoljeno skrivati u bilo kojoj situaciji – i upravo to je ono za što je navedena prijetnja.
Podrazumijevani smisao ovog ajeta ukazuje na to da se znanje koje ne spada u ovu kategoriju (obavezno obznanjivanje) može prešutjeti kada to nalaže korist, kao što je ranije spomenuto u drugom stepenu.
Kaže imam El-Kurtubi, rahimehullah:
”Ajet je općenit za svakoga ko sakrije znanje iz Allahove vjere koje je potrebno prenijeti, a to je pojašnjeno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko bude upitan o znanju koje zna, pa ga sakrije, Allah će ga na Sudnjem danu zauzdati uzdom od vatre.’”7
Ipak, iz ovoga se izuzima stanje slabosti kada je čovjek opravdan i nije u mogućnosti da iskaže istinu – poput onoga ko živi među nevjernicima, pa ne može otvoreno iznijeti istinu niti ima mogućnost hidžre (iseljenja).
Takav je među onima koje je Allah opravdao, poput vjernika iz faraonove porodice, za koga Allah kaže: “A jedan čovjek, vjernik, iz porodice Faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče…”, kao i žena faraonova, te kralj Nedžašija, i oni nemoćni od muslimana koji nisu učinili hidžru (iz Meke), kao što se kaže u ajetu: “Osim za nemoćne muškarce, i žene, i djecu, koji se snaći ne mogu i koji ne nađu Pravoga puta! Možda će Allah tim oprostiti, jer Allah prelazi preko grijeha i prašta!”
Četvrti stepen:
Da se uz skrivanje istine doda i ispoljavanje neistine – to je teže od prethodnog slučaja, jer prethodni slučaj podrazumijeva samo skrivanje istine bez ispoljavanja neistine. Ovo, međutim, sadrži oba – i skrivanje istine i ispoljavanje neistine. A ako se to odnosi na temelje vjere (ar. usulud-din), tada to vodi u riddet (otpadništvo), i ovakav postupak nije dozvoljen osim u slučaju kada je dozvoljeno i izgovaranje nevjerstva, kao što je to slučaj ikraha (tj. prisile).
Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao:
”Vjernik, kada se nalazi među nevjernicima i razvratnicima, nije dužan da ih napada rukom ako za to nema mogućnost, ali ako može – onda je dužan jezikom (riječima), a ako ne može – onda srcem. Uz sve to, nije dozvoljeno da laže i govori jezikom ono što nije u njegovom srcu – može ili ispoljiti svoju vjeru ili je sakriti. Međutim, on se ni tada ne slaže s njima u cijeloj njihovoj vjeri. Najviše što može biti je kao vjernik iz faraonove porodice ili faraonova žena, a oni nisu bili saglasni s njima u njihovoj vjeri, niti su lagali, niti su govorili nešto protivno onome što su vjerovali srcem. Oni su samo krili svoje vjerovanje. Sakriti vjeru je jedno, a ispoljavati neispravnu vjeru je nešto sasvim drugo – a to nije dozvoljeno nikada osim onome ko je prisiljen na to, kome je dozvoljeno da izgovori riječ nevjerstva. Allah je jasno razlikovao između munafika i onoga koji je prisiljen – a šije (rafidije) su po svom stanju bliže munaficima nego onima koji su prisiljeni da učine kufr, a njihovo srce je spokojno i čvrsto u vjeri. Jer, prisila ovog tipa nije nešto što se odnosi na bilo koje stanje ljudi općenito, naprotiv musliman može biti zarobljenik ili sam u zemlji nevjerstva, ali ga niko ne prisiljava da izgovori riječ kufra, niti je izgovara, niti govori jezikom ono što nije u srcu. Možda će nekad biti u potrebi da pokazuje blagost prema nevjernicima da bi oni mislili da je od njih, ali i tada ne izgovara jezikom ono što nije u njegovom srcu, već samo krije ono što mu je u srcu. Postoji razlika između laganja i skrivanja – skrivati ono što je u duši koristi vjernik u situacijama kada ga Allah opravdava u tome, kao što je to bio slučaj s vjernikom iz faraonove porodice. Dok onaj ko izgovori riječi kufra, ne opravdava se osim u situaciji ikraha (prisile).”8
Također je rekao:
”Zabranjene stvari se dijele na dvije vrste:
Prva: ono za što se sa sigurnošću zna da šerijat to nikada nije dozvolio – ni u slučaju nužde, ni mimo nje – kao što su širk (pripisivanje sudruga Allahu), razvrat, govor o Allahu bez znanja i čisto nasilje. To su četiri stvari spomenute u Njegovim riječima: “Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.”
Ove stvari su zabranjene u svim šerijatima, i sa propisom njihove zabrane su poslani svi poslanici. Od toga nikada ništa nije bilo dozvoljeno – ni u jednoj situaciji, i zato su i objavljene u ovoj mekanskoj suri.”9
Autor: šejh Nasir b. Hamd el-Fehd, Allah ga izbavio iz zatvora taguta
Izvor: Et-Tenkil bima fi bejanil-musekkafine minel-ebatil (26-30 str.)
Bilješke:
1 Fethul-Bari (1/216).
2 Tj. Kada se radi o nekim svojstvima Allaha a što ljudi ne bi mogli dokučiti, ili bi pogrešno shvatili iste (o.p).
3 Tj. Cilja na ibadete i vjerske obrede, a ne i na akaid i pitanja vjerovanja.
4 Sijeru e’alamin-nubela (2/597).
5 Tefsir el-Kurtubi (2/184-186).
6 El-Muvafekat (5/167-172).
7 Tefsir el-Kurtubi (2/184-186).
8 Minhadžus-sunne (6/424-425).
9 Medžmu’ul-fetava (14/471).
