Poznato nam je da su prve generacije ispravnih muslimana u pravom smislu doživljavali namaz, davali namazu život, a tek onda su njihova srca osjetila pravu slast, oči bi im bile sretne i u namazu bi osjetili pravo zadovoljstvo.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Od dunjalučkih stvari su mi dragi miris i žene, a sreća i radost moga oka i moje zadovoljstvo jesu u namazu.“ (Hadis je sahih, Nesai, 3939)
Namaz obavljen na pravi način predstavlja život jednog srca, tj. ono bez čega srce vjernika ne može živjeti. Život namaza jeste, ustvari, „bogobojaznost“ koju čovjek nosi u svome srcu.
Prenosi se od Huzejfe Ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao: „Čuvajte se licemjerne bogobojaznosti“. Pa su ga upitali: „Šta je to licemjerna bogobojaznost?“ Odgovorio im je: „Da vidiš tijelo kako je bogobojazno, a srce nije bogobojazno.“
Prenosi se od Omera, radijallahu anhu, da je vidio čovjeka kako je oborio vrat u namazu, pa mu je rekao: „O vlasniče vrata, (O ti koji si oborio vrat), podigni svoju glavu, jer bogobojaznost nije u vratu, već je u srcu.“
Prenosi se od Sehla Ibn S`ada, radijallahu anhu, da je rekao: „Onaj čije se srce bude istinski bojalo (Allaha), njemu se šejtan neće moći primaći.“
Ibn-Kajjim el-Dževzi, poznati učenjak, o načinu na koji će čovjek doživjeti svoj namaz i kako će to postići i osjetiti kaže:
Potpuna prisutnost srca u namazu tj. da srce bude čisto, da ga ništa ne zapošljava mimo namaza, postiže se tako da sva briga bude o potpunoj prisutnosti u namazu i kako će obaviti svoj namaz. Uspjeh u ovome zavisi od jačine imana u ahiret i čovjekove nezaokupljenosti ovim svijetom.
Čim primijetiš da ti srce nije prisutno u namazu, da ne možeš postići pravu prisutnost srca u namazu, znaj da je razlog tome slabost tvog imana, i ti se potrudi da ga pojačaš.
Da čovjek razumije i razmišlja o onome što uči u namazu. Možda srce ponekad bude prisutno samo u izgovoru (a to nije dovoljno već je potrebno da se obaziremo na značenja onoga što izgovaramo).
Veličanje Allaha, dželle še’nuhu, srcem i tijelom, potpuni osjećaj prisutnosti tog veličanja u srcu čovjeka i neprestani strah od Allaha, dželle še’nuhu se postiže (na sljedeći način):
- Spoznajom Allahove Uzvišenosti i Moći
- Da čovjek spozna kako je duša učinjena robom Allahu, dželle še’nuhu, te da je Allah, dželle še’nuhu, taj Koji je tu dušu stvorio.
Iz ove dvije spoznaje nastat će druge dvije, a to su: nemoć pred Allahom, dželle še’nuhu, potpuno predavanje Allahu, dželle še’nuhu, i bogobojaznost.
Od onoga što će prouzrokovati da se čovjek poboji Allaha, dželle še’nuhu, kako treba, jeste nada u Allahovu milost i oprost. Zbog toga svaki čovjek mora imati dvoje pri obavljanju namaza:
- da obavljenim namazom želi nagradu od Allaha, dželle še’nuhu, i gledanje u Allahovo lice, koja je jedna od najvećih nagrada za vjernika
- da se boji Allaha dželle še’nuhu i da ne bude od onih koji će biti nemarni prema svome namazu.
„Teško klanjačima koji su nemarni prema svom namazu.“ (El-Ma’un, 4-5)
Ovi ljudi nisu napustili namaz, već nisu obavljali vadžibe (dužnosti) namaza, kao što je bogobojaznost srca, smirenost i ispravnog činjenja svakog pokreta u namazu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najveći je kradljivac onaj koji krade od svoga namaza“. “Božiji Poslaniče, – povikaše prisutni – “kako čovjek može krasti od namaza? “ On odgovori: “Ako ne upotpunjuje ruku’, ili sedždu, ili tesbih između ruku’a i sedžde“. (Ahmed, 5/210)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čovjeku, koji je ušao u džamiju i klanjao dva rekata, a zatim mu nazvao selam rekao: “Vrati se i ponovo klanjaj, jer nisi klanjao!“
Nakon trećeg upozorenja dotični čovjek je rekao: “Tako mi Onoga Koji te sa Istinom poslao, ja ne znam bolje, pa pouči me“! Tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Kada stupiš u namaz izgovori tekbir, onda prouči iz Kur’ana ono što ti je lahko. “ (Po drugoj verziji: “Onda prouči iz Kur’ana ono što hoćeš.“) Zatim se sagni na ruku` dok se potpuno ne smiriš, tada se podigni dok se na stajanju potpuno ne ispraviš, zatim se spusti na sedždu dok se na njoj ne smiriš i onda se podigni na sjedenje tako da se potpuno smiriš. Tako radi u cijelom svom namazu!“ (Buhari, 6251 i Muslim, 397)
Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u Buharijinom i Muslimovom “Sahihu“ navodi se da bi toliko dugo stajao na kijamu u noćnom namazu da bi mu noge znale oteći, pa je upitan zašto to čini kada su mu unaprijed oprošteni i raniji i kasniji grijesi, odgovorio je: “Zar da ne budem rob zahvalni?!“ (Buhari, 1130 i Muslim, 2820)
Mnogo je, nažalost, džahila (neznalica), koji se nadaju da će zaslužiti visoke položaje u Džennetu, uživanje u njegovim blagodatima i vječni boravak, a da prethodno, (tj. dok su na dunjaluku) nisu nastojali da se približe Uzvišenom Allahu i da steknu Njegovu naklonost, izvršavajući pokorno Njegove zapovjedi kojima ih je zadužio, i kloneći se Njegovih zabrana, da bi se vatre sačuvali. Takvi zaboravljaju da Allah, dželle še’nuhu, žestoko kažnjava, kao što kaže u Kur’anu: „Kazna Njegova neće zaobići narod grješni.“ (El-En’am, 147)
Onaj ko se i pored upornoga griješenja nada oprostu jeste svojevrsni prkosnik.
El-Hasan je često imao običaj reći: „Neke su ljude zavele puste želje za oprostom do te mjere da su i umrli, a da se nikada nisu iskreno pokajali, govoreći: ‘Ja o svome Gospodaru imam najljepše mišljenje,’ a laže, jer da je o Njemu imao lijepo mišljenje, slušao bi Ga i radio dobra djela.“
Od Ebu Bekra el-Muzenija prenosi se da je rekao: “Ako hoćeš da ti namaz bude valjan i da od njega imaš koristi, onda, kada počeš klanjati, pomisli: “Možda više neću imati priliku da klanjam!”
Iz knjige “Namaz u islamu”,
Autori: Elvedin Borozan (Ebu-Isa) i Balkan Ummu-Isa
Obrada: Menhedž
