Kaže pravedni halifa Omer el-Faruk, radijellahu anhu:
„Ne marim u kakvom ću halu (stanju) osvanuti! Hoće li to biti u halu kojeg volim, ili u halu kojeg prezirem; to zbog toga što ja, doista, ne znam u čemu je dobro za mene, u onome što volim ili onome što prezirem“1
Kakve li ljepote od ovakvih mudrih i poučnih riječi! Imamo potrebe da sami sebe istreniramo kako bi naučili te riječi, i kako bi naša srca odgojili da žive u skladu s istima.
Koliko nam se samo događaju stvari, bilo to na nivou pojedinca ili zajednice, na osnovu čije vanjštine mi vidimo samo zlo, dok one ipak budu dobre po nas! O ovome nalazimo potvrdu u Allahovom govoru:
„Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas; možda nešto volite, a to je zlo po vas! Allah zna, a vi ne znate“2, i Njegovom govoru: „pa moguće je da ne volite nešto u čemu je Allah veliko dobro dao.“3
Doista su se razmnožile stvari koje pričinjavaju poteškoće i neprijatnosti ljudima, te zagorčavaju njihove živote, dok Allahov govor, Poslanikove riječi, a zatim i vazovi njegovih ashaba ostaju ljekovitim balzamom s kojim mi liječimo životne rane.
Onaj ko bude pogledao okom razuma, vidje će da mu nema izlaza osim na ovaj način; pa uistinu tuga i žalost ne oživljavaju umrlo, kao što ni zabrinutost i nemir ne vraćaju izgubljeno!
I ko bude čvrsto ubijeđen u to da je Allahov odabir bolji od odabira roba za samog sebe, i da na dunjaluku nema tog insana koji je lišen nedaća i musibeta; takav je ušao u džennet (bašču) zadovoljstva prije ulaska u Džennet Ahireta, i olakšat će mu se tuga, a ovo je, tako mi Allaha Svevišnjeg, od najvećih praktičnih plodova vjerovanja u el-kada i el-kader.
Dok onaj ko na ova iskušenja i nedaće bude gledao okom nemira i uzrujanosti, i počne – s vremena na vrijeme – otvarati tužne stranice svoje prošlosti, time će samo vraćati svoju bol, i obnavljati svoje rane, i neće postići osim brigu i tugu od kojih se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uticao Uzvišenom Allahu u mnogim dovama.
Zaista svi oni koji su oko tebe, a koje ti vidiš, čitaš ili slušaš o njima, od poznatih i onih nepoznatih, sretnih i onih nesretnih, svi oni ne izlaze iz riječi Uzvišenog Allaha: „Čovjeka smo stvorili da je u naporu“4, ali razlika između njih je u tome kako se svako od njih nosi sa tim naporom i brigama.
Hajmo poslušati a zatim i razmisliti o događaju koji se je dogodio jednom od selefa, a on je Zejd ibn Sauhan, rahimehullah.
Naime Zejdu je u jednim od pohoda na Irak ranjena ruka, pa se on nasmija dok krv ne prestaje teći iz rane, te mu se jedan od njegovih sunarodnjaka obrati: ‘Ovo nije mjesto i trenutak za smijanje!’ a na to će Zejd: „Ovo je bol koji me je zadesio, a kojeg je ublažila nada u Allahovu nagradu za isti, pa da li ga trebam propratiti bolom nemira od kojeg nema nikakve koristi, a niti može šta nadoknaditi?! A u mom osmijehu je davanje podrške nekim od pogođenih i iskušanih vjernika“, i tada čovjek reče: ‘Ti bolje znaš o Allahu od mene’.5
Allahu naš, mi se Tebi utičemo od brige i tuge, i od nemoći i lijenosti.
Napisao: Šejh i dr. Omer El-Mukbil, hafizahullah
Izvor: Medžalisut-tezkir (44 str).
Prevod: Menhedž
Ostali tekstovi iz edicije Kružoci zikra
1 Ez-Zuhd (108. str) od imama Ebu Davuda (autora poznatog sunena).
2 El-Bekara, 216.
3 En-Nisa, 19.
4 El-Beled, 4.
5 Es-Sabru ves-sevabu alejhi (71. str) od Ibn Ebi Ed-Dunja.
