Islam je potvrdio da je obaveznost držanja do obećanja i ugovora jedan od najvažnijih temelja na kojima počiva vjera islam.
Kaže Uzvišeni: “O vjernici, ispunjavajte obaveze.” (El-Maide, 1)
I veli Uzvišeni: “I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu zaista odgovarati.” (El-Isra, 34)
Uzvišeni Allah ukazuje na to da smo obavezni ispunjavati obećanja i obaveze i prema nemuslimanima (a šta je tek kada su u pitanju obaveze prema muslimanima, op.M). Kaže Uzvišeni:
“Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka; Allah, zaista voli bogobojazne.” (Et-Tevba, 4)
I veli Uzvišeni:
“Ugovore mogu imati samo oni s kojima ste ih kod Mesdžidi-l-Harama zaključili; sve dok se oni budu ugovora pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah, zaista, voli bogobojazne.” (Et-Tevba, 7)
Životopisi dobrih prethodnika, Allah ih obasuo obilnom milošću, ispunjeni su dokazima da su se obavezno držali ugovora i obećanja s nemuslimanima.
Tako se prenosi za Huzejfu b. Jemana i njegovog oca da su ih idolopoklonici zarobili. Kada su odlučili da ih oslobode i puste da idu svojim putem, postavili su im uvjet da idu u Medinu, ali da ne idu Muhammedu, a.s., i njegovim drugovima ka Bedru, pa su ovi dali obećanje da će se obavezno pridržavati tog uvjeta. Potom su Huzejfe i njegov otac došli kod Vjerovjesnika, a.s., i obavijestili ga o tome. Vjerovjesnik, a.s., im je rekao: “Idite, ispunit ćemo ugovor, a mi ćemo zatražiti pomoć protiv njih od Allaha.” (Hadis bilježi Muslim)
Promisli o ovome kako ih je Vjerovjesnik, a.s., podsticao da se obavezno pridržavaju obećanja i da ih ispunjavaju.
Prenosi se od Safvana b. Amra i Seida b. Abdulaziza da su se Rimljani nagodili s Muavijom, r.a., da im posudi nešto novca. Muavija je kao zalog za to uzeo nekoliko njegovih ljudi i smjestio ih u Balbek. Potom su Rimljani otputovali. Muavija i drugi muslimani odbili su da dozvole ubistvo onih koji su bili u njihovim rukama kao zalog, te su odlučili da ih puste da idu svojim putem. Tu su priliku muslimani iskoristili da im kažu: “Bolje je uzvratiti dobrim na prevaru, nego na prevaru uzvratiti prevarom.” (El-Emval od Ebu Ubejda, str. 175)
Muslimanu je naređeno da ne krši, da ne iznevjeri i da ne obmane u svome držanju da će ispuniti ugovor ukoliko taj ugovor nije u suprotnosti s Allahovim vjerozakonom i Njegovom vjerom. Poznato je pravilo u islamskom pravu da nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. Buharija i Muslim bilježe hadis od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Svaki uvjet koji se ne nalazi u Allahovoj knjizi je ništavan, pa čak kada bi takvih uvjeta bilo na stotinu.”
Ako bi ugovor kojeg je sklopio čovjek prije nego što je primio islam sadržavao nešto što je zabranjeno, kao kad bi to bio lihvarski ugovor ili ugovor za kupovinu alkohola ili svinjskog mesa i slično tome, što je islam zabranio, on bi prema islamskom vjerozakonu bio ništavan. Produživanje punovažnosti tog ugovora nije dozvoljeno osim ako je čovjek na to prisiljen.
Iz djela Šta bi svaki musliman trebao da zna – Skraćena zbirka islamskih propisa i uputa
