Što se tiče spomena na žrtve rata i okupljanja ljudi na mjestima zločina, te gradnje spomen-obilježja, zatim činjenja određenih ibadeta tom prilikom, ka što je spomenuto u petom obliku, također je zabranjeno, jer se i ovo računa svetkovinom i praznikom i ima njegov status, iako ovo okupljanje nije zbog veselja nego zbog tuge i žalosti, jer praznik je ono što se periodično ponavlja ili u određeno vrijeme ili na određenom mjestu, bez obzira radilo se o radosti ili žalosti.
U Lisanul-Arabu stoji: „Blagdan (el-‘id) je vrijeme u kojem se obilježava i prisjeća na nešto što je lijepo ili žalosno.“[1]
Ne prenosi se da je Poslanik okupio ljude radi obilježavanja pogibije njegovih drugova na nekom mjestu i ispoljavanja žalosti tom prilikom, niti je podsticao na gradnju spomen obilježja.
To nije činio iako je imao u svome životu vrlo žalosnih i teških trenutaka, poput pogibije najboljih ashaba u Bici na Uhudu, gdje je ubijeno sedamdeset ashaba ili kad je mučki ubijeno sedamdeset učača (hafiza) Kur'ana kod bunara Meune. Enes veli: „Nikad nisam vidio da se Poslanik rastužio više nego tada.“[2]
Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sa svojim ashabima nije dolazio na ova mjesta niti je na njima gradio spomen-obilježja, niti je te dane odredio za dovu, učenje Kur'ana i sl. Da je u tome bilo dobro, Poslanik i ashabi bi ga praktikovali.
Isto tako, gradnja spomen-obilježja nekada može biti uzrokom stranputice i zablude ljudi, kao što se desilo sa Nuhovim narodom.
Oni su prvo podigli spomenike dobrim ljudima iz svog naroda pa su kasnije došle generacije i počele obožavati te dobre ljude, zatim se širk proširio na ostale narode.
Oni koji grade ova spomen-obilježja tvrde da to čine kako bi ljudi uzeli pouku s ciljem da im se to ne bi ponovilo. Međutim, stvarnost govori drugačije.
U Drugom svjetskom ratu ubijeno je više od dvije stotine hiljada muslimana, nakon toga su sagrađena spomen obilježja, no međutim pouka iz toga nije uzeta, pa su se opet desila masovna ubijanja.
Jedini ispravan način uzimanja pouke i sprječavanja sličnih dešavanja jeste povratak jedinoj ispravnoj istinskoj vjeri, islamu, zatim praktikovanje šerijata kroz slijđenje kur'anasko-hadiskih poruka, pa makar to bilo u okviru porodice, ili jedinke, zatim širenje i izučavanje ispravne akide, tj. vjerovanja.
Iz knjige “Blagdani i propisi o umrlima – vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog”,
Autor: mr. Jakub Alagić
Priprema i naslov: Menhedž
Bilješke:
[1] Lisanul-arab, 4/3159.
[2] Bilježi ga Buhari, br. 1300, str226.
