Uvod:
Ova plemenita grana islamskog znanja spada među najvažnije nauke Šerijata i njegovih ciljeva. To je znanje koje je neophodno kako ljudima iz svjetovnog života, tako i ljudima iz vjerskog života. Ljudi u svakodnevnim poslovima, institucijama i planiranju – uključujući i političare i vladare – temelje svoje upravljanje i interese na poznavanju pravila vaganja i postavljanja prioriteta.
Uopšteno govoreći, vaganje između koristi i štete je usađeno u ljudsku prirodu, potvrđeno razumom i propisano Šerijatom. Suština ovog pravila jeste: izabrati veće dobro kada se bira jedna od dvije koristi i ostaviti veće zlo kada se otklanja jedna od dvije štete.
Ovo pravilo ima brojne dokaze iz Kur’ana, Sunneta i prakse ashaba, radijellahu anhum.
Dokazi iz Kur’ana:
1 Riječi Uzvišenog:
ولا تسبوا الذين يدعون من دون الله فيسبوا الله عدوا بغير علم
“I ne kudite one koje oni mimo Allaha prizivaju, da oni iz neprijateljstva, ne znajući, ne bi Allaha kudili.” [El-En’am: 108]
(Ovdje je naređeno da se ostavi kuđenje idola, iako je to šerijatski ispravno, ako će to prouzrokovati veću štetu – psovanje Allaha, op. prev)
2 Riječi Uzvišenog o alkoholu:
يسألونك عن الخمر والميسر قل فيهما إثم كبير ومنافع للناس وإثمهما أكبر من نفعهما
“U njima (alkoholu i kocki) je veliki grijeh, ali i neke koristi za ljude; ali je njihova šteta veća od koristi.” [El-Bekare: 219]
)Dakle, zabranjeno je zbog prevage štete nad koristi, op.prev)
3 Riječi Uzvišenog o borbi u svetom mjesecu:
يَسْأَلُونَكَ عَنِ الشَّهْرِ الْحَرَامِ قِتَالٍ فِيهِ ۖ قُلْ قِتَالٌ فِيهِ كَبِيرٌ ۖ وَصَدٌّ عَن سَبِيلِ اللَّهِ وَكُفْرٌ بِهِ وَالْمَسْجِدِ الْحَرَامِ وَإِخْرَاجُ أَهْلِهِ مِنْهُ أَكْبَرُ عِندَ اللَّهِ ۚ وَالْفِتْنَةُ أَكْبَرُ مِنَ الْقَتْلِ
“Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu! Reci: ‘Ratovanje u njemu veliki je grijeh; ali, odvraćanje od Allahova puta i nevjerovanje u Njega, te odvraćanje od Časne džamije i izgonjenje stanovnika njenih, još je veći grijeh kod Allaha’. A smutnja je gora od ubijanja!” [El-Bekare: 217]
(Ajet ukazuje na poređenje između šteta i procjenu šta je gore, op.prev)
Primjeri Iz Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
1 Ugovor na Hudejbiji – Poslanik ﷺ je pristao na uvjete koji su izgledali nepovoljni muslimanima, ali je to učinio zbog veće koristi i izbjegavanja veće štete.
2 Odustajanje od rušenja Kabe i njene obnove – iako je želio da je izgradi na temeljima Ibrahima, alejhis salatu ves selam, da hidžru Ismail pripoji Kabi i da otvori dva vrata. Sve to je ostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je volio da to uradi, zbog veće štete i fitne koja će uslijediti. Zbog toga je rekao Aiši, radijellahu anha:
“Da tvoj narod nije tek napustio džahilijeta, srušio bih Kabu i izgradio je na temeljima Ibrahima.”
[Muslim, 1333]
3 Takođe, nije ubio vođu munafika – Abdullah ibn Ubeja iz straha da ljudi ne govore kako Muhammed ubija svoje ashabe.
Primjeri iz prakse ashaba:
1 Ebu Bekr es-Siddik: Poslao je vojsku Usame ibn Zejda, iako je muslimanska zajednica bila u teškom stanju, jer je Poslanik ﷺ to već odlučio prije svoje smrti.
2 Omer ibn Hattab: Pravedna raspodjela pomoći i prihoda među ashabima prema njihovim zaslugama. Pa je tako davao prednost onima koji su prije prihvatili islam nad onima koji su kasnije primili islam. Isto tako, njegov idžtihad u pogledu podjele ratnog plijena iz Iraka, kada ga nije podijelio već ga je zadržao za opće potrebe muslimana.
Takođe, nije sproveo šerijatsku kaznu krađe nad onim ko je ukrao u godini gladi.
Ibn Mes’ud: Kada mu je rečeno da je Osman upotpunio namaz na hadžu na Mini (tj. nije klanjao skraćeno dva rekata), rekao je inna lillahi ve inna ilejhi radžidun (Allahovi smo i Njemu se vraćamo), a potom je klanjao za Osmanom upotpunivši namaz, pored toga što je smatrao da je sunnet klanjati namaz skraćeno (dva rekata). Kada je u pitan zbog čega je klanjao za Osmanom rekao je: “Razilaženje je zlo.”
Kriteriji koje treba uzeti u obzir kada se koristi pravilo vaganja:
1. Sigurnost koristi/štete: pa će se tako dati prednost onome što je sigurno nad onim što nije ili što sumnjamo da se može ostvariti.
2. Općenitost: pa će se tako dati koristi koja je opća nad onom koja je ograničena. A što se štete tiče, daće se prednost onoj koja je ograničena nad onom koja je općenita
3. Trajnost: trajnija korist ima prednost nad privremenom, a otklanjanje trajne štete ima prednost nad otklanjanjem privremene.
4. Količina: veća korist ima prednost nad manjom, a manja šteta ima prednost nad većom.
5. Kvalitet: korist većeg uticaja ima prednost nad korišću manjeg uticaja. Isto tako daće se prednost ostavljanju štete većeg uticaja nad štetom manjeg uticaja.
6. Dunjaluk – Ahiret: ahiretska korist ima prednost nad dunjalučkom. Isto tako, ostavljanje ahiretske štete ima prednost nad ostavljanjem dunjalučke štete.
7. Vremenska razina: trenutna korist ima prednosti u odnosu na korist koja se ostvaruje kasnije. Isto tako, ostavljanje trenutne štete ima prednost nad ostavljanjem štete koja nastaje kasnije.
Primjeri primjene ovog pravila:
1. Prešućivanje nekih grijeha ukoliko će njihovo otklanjanje prouzrokovati veću štetu.
2. Mudarat prema nevjerniku ili ne ispoljavanje neprijateljstva kada za to ne postoji mogućnost, pod uvjetom da to ne preraste u odobravanje ili mudahenu.
3. Neki hadiski učenjaci prenosili su hadise od kaderija kako ne bi nestalo znanje o sunnetu i predajama koje su bile kod njih.
4. Bojkot novotara ili fasika shodno tome šta će bojkot ostvariti. Ako će u bojkotu biti korist time što će novotar ostaviti svoju novotariju ili grješnik ostaviti grijeh, onda će se bojkotovati, u suprotnom ne.
5. Učešće u džihadu s osobama koje imaju grijehe ili novotarije ako nema drugih. To zbog toga što ciljevi džihada imaju prednost nad pravednošću osoba sa kojima se bori, dok god nisu nevjernici.
6. Odlaganje sprovođenja šerijatskih kazni nad velikim grješnicima u vremenu rata do povratka iz bojišta.
7. Neispoljavanje grešaka mudžahida i daija ako će ih neprijatelji iskoristiti protiv islama i muslimana. Uz to takav postupak dodatno rasplamsava žar prsiju i stvara razdor i podvajanje. Primjer tome jeste postupak određenih šejhova, Allah im oprostio, kada javno kritikuju Hamas u Palestini u momentu kada su se protiv njih okupile sve sorte kufra i nifaka, ne uzimajući u obzir posljedice njihovog govora i njegove zloupotrebe od strane nevjernika.
8. Strpljenje i izbjegavanje sukoba s nosiocima batila kada nema mogućnosti, uz obavezu pripremanja koje će otkloniti stanje nemogućnosti.
9. Davanje prednosti poslušnosti roditeljima nad džihadom koji je fardi kifaje.
10. Sklapanje saveza sa novotarima (čija novotarija ih ne izvodi iz vjere) kako bi suzbio jaki nevjernik koji želi uništiti muslimane, a ehli sunnet nije u stanju da mu se sam suprotstavi.
Pod ovo takođe potpada i klonjenje rasprave sa određenim džematima koji imaju određene greške onda kada oni vode džihad protiv Allahovih neprijatelja. U takvoj situaciji takvi se trebaju tajno savjetovati i trebaju se potpomognuti u suzbijanju kufra i kafira.
11. Razlikovanje među neprijateljima – jer nisu svi istog stepena neprijateljstva. Opasnost munafika i kafira i njihovo neprijateljstvo je veće od opasnosti novotara koga njegova novotarija nije izvela iz vjere. Takođe, postoji i razlika između samim nevjernicima, pa se tako razlikuje nevjernik koji se ne bori od onoga koji se bori. Stoga se ne treba ostaviti onaj koji je većeg neprijateljstva, a pozabaviti onim koji je manjeg neprijateljstva.
Autor: Abdul Aziz el Džulejjil
Iz članka: Deset pravila u ophođenju prema novonastalim događajima i donošenju suda o njima
Izvor. Nasehoon.org
Ostala pravila čitaj ovdje.
