Rekao je šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah:
„Kada razum smatra nešto korisnim, a isto nije spomenuto u šerijatu, onda to mora imati jedno od dva stanja:
Prvo: da je šerijat već ukazao na tu korist, iako čovjek nije to znao od prije.
Drugo: da dotična stvar, u stvarnosti, nije korisna, makar je čovjek smatrao takvom.
To je zbog toga što korist mora biti potpuna ili preovladavajuća, jer vrlo često ljudi smatraju da određena stvar koristi u vjeri i dunjaluku, a u stvarnosti tu korist je premašila šteta, kao što je to Uzvišeni Allah rekao o alkoholu i kocki: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi’.“
Također, mnogo je novotarskih ubjeđenja i „ibadeta“ koje su izmislili ljudi, a koje spadaju u novotarije apologetičara, sufija, sljedbenika kijasa, i vlastodržaca; svi su oni, te novotarije, smatrali da su korisne, istina, i pravu put, iako to nije bilo tako u stvarnosti.“ (Medžmu'ul-fetava, 11/344, 345)
Dakle, istinska korist je samo ona potpuna ili preovladavajuća korist koja se ne suprotstavlja ispravnom i vjerodostojnom šerijatskom tekstu, ili koja ne protivurječi nekom od općih šerijatskih osnova i ciljeva.
I po ovom pravilu se mora djelovati u davi, načinu uspostavljanja šerijata, upravljanju muslimanima i sličnim pitanjima.
Da navedemo nekoliko praktičnih primjera radi boljeg shvatanja ovog pravila.
– Korist u pozivanju grješnika i džahila Allahovoj vjeri
Da bi grješnike odvratio od njihovog griješenja i uputio ih ka pokornosti Allahu, ne smiješ sudjelovati u njihovim grijesima pod izgovorom „koristi za davu“, pa čak i kada bi ti grješnici garantovali i rekli: „Ako budeš učinio samo jedan grijeh od grijeha koje činimo, mi ćemo ti se odazvati!“. Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: „Budi ustrajan na Pravom putu, kao što ti je naređeno, i neka tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, On dobro vidi ono što radite. I ne naginjite onima koji zulum čine, pa da vas Vatra prži.“ (Hud: 112, 113)
– Korist u širenju sunneta i uklanjanju bidata
Kako bi ukolnio novotarije i širio ispravno vjerovanje ne smiješ činiti nikakve novotarije, bile male ili velike, niti podržavati iste, niti hvaliti novotare i uzimati ih za svoje prijatelje, pa čak i kada bi ti novotari rekli: „Hajde ti s nama učini koju „dobru“ novotariju, pa ćemo onda mi prihvatiti tvoje ispravno vjerovanje!“. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „I najgore stvari su novine, i svaka novina je novotarija, i svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Džehennem.“ En-Nesai (1578), sahih.
– Korist u uspostavljanju šerijata i odbrani časti muslimana
Većina onih danas koji podržavaju glasanje i ulazak u demokratske parlamente to opravdavaju navodeći sljedeće koristi: ili kako bi uspostavili Allahov šerijat, ili kako bi otklonili moguće štete od muslimana! Međutim, kako je moguće da se preko harama želi doći do halala, a već smo gore naveli dva primjera?! Po konsenzusu svih učenjaka nije dozvoljeno učiniti kufr osim prilikom stvarne prisile, uz poznate šarte. I to je jedina situacija u kojoj se dozvoljava činjenje kufra zbog stvarne koristi koju je šerijat uzeo u obzir i dozvolio. Ovdje se postavlja pitanje: ako stvarno želiš uspostaviti Allahov šerijat, ili otkloniti stvarne štete od muslimana, zašto onda ne pribjegavaš šerijatskim metodama koje je Allah Uzvišeni dao i propisao?!
Kako ne bih duljio, iako je stvar poznata svakom onom ko je pročitao siru Poslanika, ja ću ovdje išaretiti samo na jednu stvar koja se dogodila Poslaniku i prvim muslimanima.
Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo da javno ruži, kudi, napada, i govori protiv mušričkih božanstava, kurejšije su žestoko reagovale i otvorile novu stranicu u ophođenju prema muslimanima, kroz raznorazna mučenja, zlostavljanja, proganjanja itd. Niti Poslanik niti iko od ashaba nije pristao na bilo kakav kompromis sa kurejšijama na račun vjere, jer su upravo zbog svoje vjere sve to doživljavali; pa kako onda da na račun svoje vjere pribavljaju tada im najpotrebniju korist, a to je prestanak mušričkog mučenja slabašnih muslimana.
Olakšanje i izlaz iz te zastrašujuće i mukotrpne situacije dolaze tek nakon što im Uzvišeni Allah propisuje i dozvoljava hidžru iz Mekke. I nakon što je u Medini uspostavljena prva islamska država, na čelu sa posljednjim i najodabranijim Poslanikom i iskaljenim vjernicima od muhadžira i ensarija, tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim ashabima kreće u širenje islama i jačanju muslimanske zajednice kroz džihad i borbu na Allahovom putu.
Ovo je ta jedina metoda koju je propisao Uzvišeni Allah Svom Poslaniku u uspostavljanju islamskog šerijata i otklanjanju štete muslimana. I svako ko bude htio da uspostavlja šerijat ili otklanja štete od muslimana, mora da slijedi samo ovu metodu, u suprotnom on je novotar koji propisuje u vjeri ono što Allah nije objavio Svom Poslaniku.
Sve pomenuto se nalazi i potvrđuje u suri Jusuf gdje Uzvišeni Allah, Poslaniku Muhammedu i svim njegovim sljedbenicima, jasno zacrtava i određuje menhedž i pravac u načinu dave, jačanju muslimanske zajednice, i uspostavljanju islamske države, kaže Allah, azze ve džell, u prevodu značenja:
„Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju.'“ Jusuf: 108.
Imam Ibnu Kesir o ovom ajetu kaže:
„Allah Uzvišeni kaže, naređujući Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da saopći ljudima i džinima, da je ovo Njegov put, pravac i zakon, a to je poziv u vjerovanje da nema drugog boga, osim Jedinog Allaha, Koji nema saučesnika, kojim poziva Allahu, imajući jasne dokaze, uvjerenje i argument, on i svako ko ga bude slijedio, poziva onome čemu je pozivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imajući jasne dokaze, uvjerenje, razumski i vjerski argument. „…i neka je Uzvišen Allah“, tj. Allaha smatram Najčistijim, Najuzvišenijim i Najmoćnijim, da bi imao druga ili sličnog Sebi, ili sina ili oca, ili suprugu, pomagača ili savjetnika. On je Uzvišen i čist od svega toga.“ (Tefsir Ibn Kesir, 4/422)
Pa ako smo spoznali i povjerovali da nema istinskog boga sem Allaha, i da nema istinskog gospodara sem Allaha, i da nema istinskog opskrbitelja sem Allaha, i da nema vladara sem Allaha, isto tako dužni smo znati, srcima čvrsto vjerovati, i djelima potvrđivati da nema istinskog zakonodavca sem Allaha Jednog Jedinog.
Rekao je Uzvišeni Gospodar u prevodu značenja:
„Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Samoopstojeći Održavatelj! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati bez Njegovog dopuštenja?! On zna šta je bilo prije i šta će biti poslije njih i oni ne mogu obuhvatiti od Njegovoga znanja osim koliko On želi. Njegova Kursija obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu nije teško održavati ih! On je Svevišnji i Veličanstveni! Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna. Allah je zaštitnik onih koji vjeruju, izvodi ih iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju zaštitnici su taguti, odvode ih sa svjetla u tmine! To su stanovnici Vatre i u njoj će vječno ostati.“ (El-Bekara: 255 – 257)
Napisao: Emir Krčo
