Naslovna Islam U razumijevanju islamskih prioriteta je uspjeh na oba svijeta (3)

U razumijevanju islamskih prioriteta je uspjeh na oba svijeta (3)

207
SHARE
islamske-teme-menhedz

Prvi dio teksta: U razumijevanju islamskih prioriteta je uspijeh na oba svijeta (1)

Drugi dio teksta: U razumijevanju islamskih prioriteta je uspjeh na oba svijeta (2)

* * *

8 – Preče je voditi brigu o ostavljanju harama nego brigu o izvršavanju vadžiba

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, uradite od toga koliko možete.“

Rekao je hafiz Ibn Redžeb, rahimehullah:
“Preferiranje klonjenja zabrana nad činjenjem naredbi jasno je vidljivo u hadisu i to se odnosi samo na dobrovoljne ibadete (nafile), a poznato je da je oblik činjenja vadžiba bolji od oblika izostavljanja grijeha. To je zbog toga što su dobra djela sama po sebi cilj. S druge strane, od zabrana traži njihovo neprimjenjivanje, te se za njihovu realizaciju ne uvjetuje nijet – što nije slučaj sa naredbama.” [1]

Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“…kloni se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji među ljudima.” [2]

Hasan El-Basri veli:
“Najbolje djelo pobožnjaka jeste klonjenje Allahovih zabrana.”

A to potvrđuje i sljedeća izjava Ibn Omera, radijellahu anhuma:
“Bolje je odvratiti lopova od harama nego udijeliti stotinu hiljada dinara na Allahovom putu!”

U tom kontekstu je i izjava selefa:
“Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni.” [3]

Rekao je šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullah:
“Razlika između zabrana i naredbi je ta što je(poslanik) o zabranama kazao: ‘Što sam vam zabranio, klonite ga se’ i nije spomenuo ‘koliko možete’, zbog toga što je zabrana sustezanje od nečega, i to može svaki čovjek učiniti. Dok je o naredbama kazao: ‘uradite od toga koliko možete.’ “[4]

9 – Praktičan primjer neispravnog poimanja prioriteta

Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“U bešici je progovorilo samo troje: Isa, Merjemin sin, Džurejdžov sahibija (dijete prostitutke) i dječak dok ga je majka dojila.”

Džurejdž je bio pobožan čovjek. Zato je uzeo jednu bogomolju za svoje potrebe. Jednom je došla njegova majka dok je on klanjao i povikala:
Džurejdže!’
– On reče: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Ipak se odlučio za namaz. Majka se vratila. Sutradan je majka ponovo došla i opet ga je zatekla u namazu. Povikala je:
‘Džurejdže!’
– Rekao je: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Odlučio se ponovo za namaz. Majka je otišla. Kada je osvanuo i treći dan, majka je ponovo došla i pozvala:
‘Džurejdže!’
– Rekao je: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Nastavio je ponovo da klanja. Majka se vratila i rekla:
‘Allahu moj, nemoj ga usmrtiti prije nego što pogleda u lica prostitutki.’

Potom su se Israilćani počeli diviti Džurejdžu i njegovoj pobožnosti. Tu je bila jedna prostitutka koja je bila navođena kao primjer zbog svoje ljepote. Rekla im je: ‘Ako hoćete, ja ću ga zavesti.’ Došla je i ponudila mu se. Međutim, on je nije ni pogledao. Otišla je nekom pastiru koji je dolazio do njegove bogomolje. Dozvolila mu je da učini s njom blud i tako je zatrudnjela. Kada je rodila, rekla je: ‘Džurejdžovo je!’ Otišli su do njega izvukli ga iz bogomolje. Bogomolju su srušili a njega počeli tući.
– Upitao ih je: ‘Šta vam je?’
– Rekli su: ‘Učinio si blud sa ovom prostitutkom pa je rodila dijete.’
Upitao je: ‘Gdje je dijete?’
Donijeli su mu ga, te je rekao:
‘Pustite me da klanjam’, pa je klanjao.
Kada je završio namaz, došao je do djeteta, pritisnuo ga prstom i upitao:
‘Dječače, ko ti je otac?’
‘Pastir taj i taj’ – progovori dijete.
Potom su prišli Džurejdžu, ljubeći ga i potirući se rukama koje su ga dotakle. [5]

Rekao je imam El-Kurtubi:
“To ukazuje da je Džurejdž bio pobožan, ali ne i učen. Da je malo razmsilio, zaključio bi da je taj namaz nafila, a odazvati se majci obaveza (vadžib). Stoga nije imao razloga da se dvoumi. Obaveza je bila da skrati ili prekine namaz, naročito kada se uzme u obzir da je dolazila nekoliko puta, što znači da ga je poželjela i imala potrebu da razgovara s njim.” [6]

Međutim, danas bi neko od nas kazao:
“Pa kako ću prekidati namaz samo kako bi se odazvao majci?!” E, to je ta greška koju je učinio i sam Džurejdž, tako što je prednost dao nafili (pa makar to bio namaz) nad farzom, te je rezultat njegovog neispravnog razlučivanja prioriteta upravo bio takav!
A šta da mi onda očekujemo s ovim našim razlučivanjem prioriteta?

10 – Vrlo važno pravilo o ispravnom poimanju prioriteta

Rekao je šejhul-islam Ibnul-Kajjim, rahimehullah:
“Zaista, najbolji ibadet je učiniti da Gospodar bude zadovoljan u svakom vremenu, shodno onome što zahtjeva to vrijeme. Pa tako:
– Najbolji ibadet u vremenu džihada je vođenje džihada, makar to dovelo do ostavljanja klanjanja noćnog namaza i dobrovoljnog posta; šta više, makar to dovelo i do neupotpunjavanja (ruknova) farz namaza kao što je slučaj namaza u strahu.
– U vremenu kada dođe gost, najbolje je ispuniti njegovo pravo i zauzeti se njime, makar zbog toga ostavio poželjni vird od Kur'ana, a isto važi i sa izvršavanjem prava supruge i porodice.
– Najbolje je da u vremenu sehura (duboke noći) klanjaš namaz, čitaš Kur'an, upućuješ dove, činiš zikr i istigfar.
– U vremenu kada onaj koji traga za znanjem ili neznalica traži da se poduči, najbolje je da ga podučiš i zauzmeš se njime.
– U vremenu kada se uči ezan je najbolje da ponavljaš za muezinom.
– U vremenima kada se klanjaju pet dnevnih namaza, najbolje je da budeš ozbiljan i da ih klanjaš na najbolji i najpotpuniji način, da ih obavljaš u njihovom prvom vremenu, i da ih klanjaš u džamiji.
– Kada neko ima potrebe da se pomogne tijelom ili imetkom, najbolje je da ga pomogneš i da tome daješ prednost nad svojim činjenjem ibadeta i osamljivanjem.
– Najbolje je u vremenu zadnjih deset dana Zul-Hidždžeta da činiš ibadet, a posebno da izgovaraš tekbire, tehlile i tehmide, jer je to bolje i od dobrovoljnog džihada (tj. koji nije obaveza svakog pojedinca).
– Najbolje je u zadnjoj trećini Ramazana da boraviš u mesdžidu i činiš itikaf, i da se ne mješaš i ne baviš sa ljudima. Šta više, to je bolje nego da ih podučavaš znanju ili preslušavaš Kur'anu, po mišljenju većine učenjaka.
– Najbolje je u vremenu kada se tvoj brat musliman razboli ili preseli na ahiret, da ga zijaretiš, ili da mu otpratiš dženazu, dajući tome prednost nad svojim osamljivanjem.

Prema tome, najbolje je da u svakom vremenu i situaciji daješ prednost Allahovom zadovoljstvu koje se postiže isključivo u dotičnom vremenu i situaciji, i da se zauzmeš sa vadžibom tog vremena, njegovom zadaćom i onim na što on ukazuje.

Uistinu, ovakvi su sljedbenici općeg robovanja, dok su svi ostali sljedbenici ograničenog robovanja. Pa kada neko od njih prestane činiti vrstu ibadeta i napusti ga, osjeća kao da ostavljanjem dotičnog ibadeta nije potpun, jer on obožava Allaha s jednog aspekta.

Što se tiče onoga koji pripada općem robovanju, on ne cilja lično određeni ibadet kojem daje prednost nad drugim. Naprotiv, njegov cilj je slijeđenje svega onoga u čemu je Allahovo zadovoljstvo, ma gdje se to nalazilo, te njegovo činjenje ibadeta kruži oko Allahovog zadovoljstva, i na taj način on ne prestaje da mijenja stepene obožavanja. Kad god mu se ukaže neki stepen, on radi ka postizanju istog, i obuzme se time sve dok mu se ne ukaže sljedeći stepen. Na ovaj način putuje, sve dok se ne završi njegovo putovanje.

Pa ako vidiš učenjake – naći ćeš ga s njima. Ako vidiš pobožnjake – vidjećeš ga s njima. A ako vidiš mudžahide, i njega ćeš vidjeti ga s njima… Ovakav je pravi i općeniti rob, kojeg figure ne kontrolišu, niti granice ograničavaju, niti su njegova djela radi njegovog nefsa i onoga u čemu osjeća slast i rahatluk od ibadeta. Naprotiv, njegova djela su shodno zadovoljstvu njegova Gospodara, makar rahatluk i slast njegove duše bili u nečemu drugom. Upravo ovakav je istinski ostvaritelj riječi:
‘Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.’ ” [7]

Nakon ovakvog pojašnjenja od strane Ibnul-Kajjima, čovjek više nema opravdanja. Jedino što mu preostaje je to da se što više trudi da bude od takvih robova, i od onih koji su ostvarili spomenuto pravilo:
“Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.“

Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od iskrenih robova, koji teže samo ka onome u čemu je Njegovo zadovoljstvo, i onome što je korisno za islam i muslimane općenito.

I hvala Allahu, gospodaru svih svijetova!

 

Napisao: Emir Krčo


FUSNOTE:

[1] Džemi'ul-‘ulumi vel-hikem (1/253).

[2] Tirmizi (2305), Albani je rekao da je hasen.

[3] Svi ovi citati se nalaze u prethodnom izvoru.

[4] Šerhu el-erbe'ine en-nevevijje (156 str).

[5] Muslim (2550), Buhari (3436).

[6] El-Mufhim, (6/512).

[7] Medaridžus-salikin (1/109).