Komentirajući ovaj ajet1 imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je kazao:
„I kada rob zaboravi (tj. zapostavi) svoju dušu, on se okrene od korisnih stvari za nju i zaboravi iste, te se umjesto nje pozabavi nečim drugim, pa se tako duša neminovno pokvari i uništi. I njen primjer je poput onoga ko posjeduje usjeve, ili bašću, ili stoku, ili nešto slično tome, a čija egzistencija i ispravnost ovisi od njegove brige za njima, i izvršavanje svega što to zahtjeva, pa ga on zapostavi i zaboravi, te se preokupira nečim drugim mimo toga, i na taj način protraći njihove koristi i dobra, rezultat njegove nemarnosti i neprimjerenog ponašanja bit će obavezno uništavanje i gubljenje svoje imovine (bilo da su to u pitanju usjevi, bašće, stoka isl.); ovakav ishod je neminovan pored toga što znamo da je moguće da neko drugi preuzme njegove obaveze prema toj imovini i počne obavljavljati te poslove kako bi se ista sačuvala i opstala.
A šta tek reći kada je u pitanju kvarenje i upropaštavanje njegove duše, i njene nesreće ako je on zapostavi i zaboravi, te zbog preokupacije nečim drugim zapostavi njene koristi, upropaštavajući ono što joj je važno i neophodno, i neispunjavajući obaveze prema njoj i onome što joj koristi; pa kakvu propast, uništenje i gubitak hoćeš nakon ovoga?!
Ovo je onaj čiji su svi postupci propali, i koji je sam sebe uhelaćio, i svoje istinske koristi protraćio, pa ga zbog toga okovaše sebebi (razlozi) uskraćivanja, propadanja i uništenja.
Sačuvati se od svega spomenutog ne može osim stalnim spominjanjem Uzvišenog Allaha, i neprestanim upućivanjem dove, tako da jezik roba uvijek bude vlažan zbog zikra, i da isti stavi na stepen svoga života – bez kojeg on ne može živjeti –, i na stepen svoje hrane koju kada izgubi počne propadati njegovo tijelo, i tako dok u potpunosti ne bude uništeno, i na stepen vode prilikom velike žeđi, i na stepen odjeće bilo to kada je vruće ili hladno, i na stepen svoje kuće koja ga štiti zimi i ljeti.
Stoga, najpreče je za jednog roba da spominjanje Allah kod njega ima ovakav ogroman stepen i još više, a kako se uopće i može porediti upropaštavanje tijela sa upropaštavanjem srca i duše?! Tijelo će, prije ili kasnije, neminovno propasti i biti uništeno, a prije nego li se u potpunosti uništi možda se na određeni period i popravi, dok kada je u pitanju uništenje srca i duše, onda je to uništenje i propadanje nakon kojeg se ne očekuje niti popravak niti uspjeh, i nema snage niti moći osim s Allahom Uzvišenim i Veličanstvenim.
Da u ustrajavanju na zikr nema druge koristi osim ove jedne, bila bi dovoljna, pa onaj ko zaboravi na Allaha, On Uzvišeni će učiniti da taj bude zaboravljen na dunjaluku, a, također, biće zaboravljen i na ahiretu dok se bude kažnjavao u Džehennemu, rekao je Svevišnji Gospodar:
„A onaj ko se okrene od Opomene Moje, taj će teškim životom živjeti i na Kijametskom danu slijepim ćemo ga oživiti. ‘Gospodaru moj’, reći će: ‘zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?’ ‘Evo zašto’, reći će On: ‘Ajeti i znakovi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas tako i ti zaboravljen biti’.“2 [Završen citat Ibnul-Kajjima, rahimehullah]3
Napisao: Šejh i dr. Omer El-Mukbil
Izvor: Medžalisut-tezkir, 35. str.
1 El-Hašr, 19.
2 Ta-ha, 124-126.
3 El-Vabilus-sajjib, 46. str.
