Naslovnica Edeb Zadivljenost samim sobom i lijek za ovu bolest

Zadivljenost samim sobom i lijek za ovu bolest

237
zadivljenost

Na početku možemo kazati da se zadivljenost javlja zbog dva razloga:

Prvi, nepoznavanje Allahovih prava i nepridavanje značaja njima, zatim neznanje u pogledu Allahovih imena i svojstava te manjkavost u obožavanju Allahu ovim imenima i svojstvima;

Drugi, nemar u pogledu spoznaje stvarnosti duše, površno znanje o njenoj prirodi, neznanje o duševnim nedostacima te zanemarivanje samopreispitivanja i kontrole.

Shodno ovome, lijek se krije u sljedećem: upoznavanje s Allahom i pridavanje značaja Njegovoj Uzvišenosti, činjenje ibadeta samo Njemu kroz Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva, a svako je dobro u Njegovoj ruci, dok Njegova milost obuhvata sve: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53)

Drugi lijek jeste spoznaja samog sebe i svoje duše, zatim spoznaja njenih prohtjeva, upoznavanje s duševnim nedostacima.

U nastavku ćemo navesti riječi učenjaka o ovom pitanju.

Šekik el-Belhi, Allah mu se smilovao, rekao je: Ako čovjek zapazi da radi dobra djela, neka kaže svojoj duši da je to dobro od Allaha i da je On to djelo duši približio i olakšao da ga ona uradi. Ako čovjek ovo spozna, iskorijenit će zadivljenost. (Hiljetul-evlija, 8/69)

Jusuf b. Husejn er-Razi, Allah mu se smilovao, veli: Zadivljenost se javlja onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah omogućio da on bude Njemu u pokornosti. (Sifetus-safve, 4/103)

Imam Šafi, Allah mu se smilovao, veli: Ako se pobojiš zadivljenosti svojim djelima, sjeti se zadovoljstva Onoga od Koga tražiš, nagrade za kojom žudiš, kazne od koje bježiš, pa kada ti sve ovo bude na umu svoje djelo smatrat ćeš malim. (Sijer Ealamin-nubela, 10/42)

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, rekao je: Zadivljenost djelima, znanjem i ispravnim mišljenjem liječi se onda kad se spozna Onaj Koji je podario sve te stvari svome robu, jer da nije Njegove milosti, niko od ljudi ne bi dosegao ništa sam od sebe zato što se duša, ako se prepusti sama sebi, odaje porocima. (Er-Riaje, str. 348)

Također je kazao: Kada biste spoznali Allahovu veličinu, gordost i uzvišenost i sve ono što Njemu pripada, stidjeli biste se da spominjete svoja djela. Kako da bude zadivljen svojim djelima onaj ko zna da je ta djela učinio samo zato što mu je Allah to olakšao i podario, a nesagledive i nebrojive su Allahove blagodati koje je ljudima podario. (El-Vesaja, str. 109)

Ahmed b. Kudama rekao je: “Znaj da ti je Allah omogućio i podario mnoge blagodati, stoga nema mjesta da se diviš svojim djelima niti znanju jer te Allah svim time počastio.” (Muhtesar Minhadžul-kasidin, str. 257)

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Čovjek koji čini dobra djela želeći time Allahovo zadovoljstvo ne može biti zadivljen sam sobom ako zna da mu je upravo Allah podario sve blagodati koje ima. Allah mu je podario jezik, srce, oči, uši, te mu na taj način omogućio da čini dobra djela. Čovjek koji ovo ima na umu ne može biti zadivljen sam sobom jer se zadivljenost javlja upravo onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah podario sve blagodati i na taj mu način omogućio činjenje dobrih djela.” (EI-Fevaid, str. 144)

Zaista vjerovanje u Allaha, spoznaja Njegovih imena i svojstava te ostvarenje potpunog robovanja Allahu čovjeka čini poniznim i od njega otklanja svojstvo zadivljenosti samim sobom.

Onaj ko spozna da je Allah Taj Koji srcima upravlja, te da su srca svih robova između dva Allahova prsta te da ih On okreće kako hoće, te da čovjek u očima ljudi čini djelo koje vodi ka Džennetu, a on je u suštini od stanovnika Džehennema, – sve ovo čovjeku povećava iman i čini ga poniznim i pokornim.

***

Ibn-Hazm, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ko bude iskušan samodopadanjem neka razmisli o svojim nedostacima, pa ako i dalje bude zadivljen svojom dobrotom i ispravnošću nek dobro pogleda šta ima pri sebi od ružnog ahlaka (ružnih osobina i ponašanja), pa ako mu se i tad sakriju mahane pa pomisli da ih nema, neka zna da ga je zadesila velika nesreća i nek zna da je od onih koji imaju najviše mahana a najslabiju moć zapažanja. Pametan je onaj ko uoči mahane svoje duše pa se trudi da ih popravi, a ahmak je onaj ko ne poznaje mahane svoje duše.”

Ako budeš zadivljen svojim mišljenjima, sjeti se svojih ponora i nemoj ih zaboravljati i sjeti se pogrešnih mišljenja kojima si druge povrijedio.

Ako budeš zadivljen svojim znanjem, znaj da ti u njemu nemaš udjela, nego je to poklon od Allaha tebi, pa nemoj činiti nešto što će Allaha rasrditi, jer On može da te iskuša i učini da zaboraviš sve ono što si naučio.

Ako budeš zadivljen time što te tvoja braća hvale, razmisli o prijekorima koje ti upućuju tvoji neprijatelji, i zadivljenost će iščeznuti, a ako nemaš neprijatelja, onda u tebi nema dobra, a u najgoroj je poziciji onaj koji neprijatelja nema.

Ako svoje nedostatke smatraš malim, pomisli kako bi bilo da ih predočiš ljudima pa da vidiš njihovo mišljenje, i tek onda ćeš spoznati sam sebe.” (El-Ahlak ves-sijer, str 66-71, sažeto)

Na kraju, Allahova je milost i mudrost da je ljudske duše stvorio tako da su sklone dobru i zlu: “…i duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.” (Eš-Šems, 7-8)

Dakle, svi potomci Ademovi čine grijehe, ali su najbolji grješnici oni koji se kaju, kao što stoji u hadisu koji smo prethodno spomenuli: “Kada ne biste griješili, pobojao bih se za vas nečeg opasnijeg – zadivljenosti.” Ovo znači: da nije grijeha, ljude bi zadivljenost uništila.” (El-Fevaid, str. 61)

Zbog svega ovoga Ibn Dževzi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Kada bi duša neprestano bila pokorna, zapala bi u nešto jako opasno a to je zadivljenost svojim stanjem i nipodaštavanje drugih. Možda bi u takvom stanju postala rob svoga znanja, pa bismo je spoznali po riječima: ‘Moje’; ‘Meni pripada’; ‘Zaslužujem’, zato je za nju bolje da lebdi u grijesima, pa kad stane na obalu, posvetit će se pravom i istinskom robovanju koje joj je najpreče.” (Sajdul-Hatir, str. 79)

Govoreći o mudrostima i tajnama koje se kriju u činjenu grijeha i spoznaje, Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Kada Allah hoće dobro Svome robu, On iz njegovog srca odstrani zadivljenost djelima koje čini, pa kada čovjek učini neki grijeh, onda ga on preokupira i pokornost u potpunosti zaboravi, a grijeh ga preokupira i zabrine. Taj ga grijeh prati gdje god da krene, ali je ovo istinska milost prema tom robu kao što su neki selefi rekli: ‘Čovjek čini grijeh pa zbog toga uđe u Džennet, dok drugi radi dobro djelo i uđe u Džehennem; pa su rekli, ‘Kako to? Odgovoriše: ‘Čovjek učini grijeh, ali taj grijeh ga preokupira i kada ga se god sjeti, zaplače i kaje se i traži oprosta za njega i zbog tog grijeha se vrati Allahu i čini dobra djela, te se na kraju ispostavi da je grijeh bio dobar za njega. Drugi čovjek čini dobro djelo, ali ga se stalno prisjeća i smatra ga velikim i njime se oholi nad ljudima i prema Allahu, biva opterećen time zašto ga ljudi ne hvale zbog tog djela i ne veličaju to djelo, i sve ovo ga snalazi, dok ga potpuno ne savlada, te kao posljedica toga on ulazi u Vatru.” (Miftah darus-seadeti, 1/297-298; Medaridžus-salikin, 1/177)

Iz knjige “Poslanikov edeb”
Autor: Abdulaziz bin Muhammed
Priprema i naslov: Menhedž