Znajući da je džihad u islamu propisan tek nakon hidžre u Medinu, musliman se vrlo često zapita:
„Zbog čega džihad nije bio dozvoljen u Mekki, i pored toga što su muslimani bili strašno tlačeni i na razne načine ezijećeni?! Koje se mudrosti kriju iza toga?!
Dozvolimo da nam na ove mudrosti ukaže jedan od poznatih modernih reformatora i boraca za uspostavljanje Allahovog zakona, koji je svoju misiju reformatora i borca za šerijat zapečatio svojim šehadetom, pogibjom na Allahovom putu, inšaallah.
Imam Sejjid Kutb, rahimehullah, kaže:
„Prvo što vidimo u vezi sa uzrocima ove spriječenosti jeste da se time hoće, u prvom redu, potčinjavanje vjerničkih duša saburu, pokornost naredbi, potčinjenost zapovjedništvu i iščekivanje dopuštenja. U predislamsko doba Arapi su bili jako ushićeni, odgovaraju na prvi poziv na odbranu, a nisu bili strpljivi na nepravdu. Izgradnja muslimanske Umme, koja će nositi veliku ulogu koja joj je povjerena, traži obuzdavanje ovog mentaliteta i njegovo potčinjavanje rukovodstvu koje razmišlja i planira i koje se pokorava onome o čemu razmišlja i planira, čak kada bi ova pokornost išla i na račun živaca koji su navikli na neobuzdanost, ushićenost i okrutnost, i kada je u pitanju rat, odgovaraju na prvi poziv.
Otuda su uspjeli ljudi, kao što je Omer u svojoj revnosti, i Hamza ibn Abdil-Muttalib u svom junaštvu, i njima slični prvi muslimani da se strpe na nevolje koje su muslimane pogađale, da se sustegnu očekivajući zapovijed Poslanika i da se podvrgnu naređenjima vrhovne komande koja im kaže:
„Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!“ (En-Nisa, 77)
Otuda je uspostavljena ravnoteža između neobuzdanosti i razboritosti, ushićenosti i razmišljanja, revnosti i pokornosti u ovim dušama koje su pripremane za velike stvari.
Drugo što nam se ukazuje iza ovog sustezanja od borbe u Mekki jeste da je ova arapska sredina bila sredina oholosti i hrabrosti. Strpljivost muslimana na provokacije, a među njima je bilo i onih koji su bili moćni da to dvostruko naplate, potakao je gordost i pokrenuo srca prema islamu, a to se i u stvarnosti desilo kada su Kurejšije odlučile da bojkotuju pripadnike plemena Benu Hašim, koji su se povukli u Ši'b, imanje Ebu Talibovo, nedaleko od Mekke. To je bio svojevrstan pritisak na njih da se odreknu i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem; tada je, kada je ovaj pritisak bio najjači, došlo do pobune onih gordih i hrabrih koji su izderali dokument u kome su se obavezali na bojkot. Ovaj bojkot je završen pod uticajem osjećanja kojeg je islamska uprava u Mekki njegovala u strategiji sustezanja od ratnog sukoba, kako to nama izgleda iz ugla proučavanja sire (biografije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) kao pokreta.
Ono što je u vezi sa ovim jeste da islamska uprava nije htjela da inicira krvavi rat unutar porodica. Muslimani su tada bili ogranci pojedinih porodica. Te porodice su mučile svoje pripadnike pokušavajući da ih odvrate od njihove vjere. Tada nije bilo jedinstvene vlasti koja bi upravljala općim mučenjem. A da je muslimanima bilo dopušteno, to dopuštenje bi značilo rat u svojoj kući, prolijevanje krvi u svojoj porodici, čime bi islam, po shvaćanju arapske sredine, bio predstavljen kao učenje koje razara porodicu i podgrijava vatru iznutra u svakoj kući. Medutim, nakon Hidžre, muslimani se izdvajaju i oni su samostalna zajednica koja je suprotstavljena drugoj vlasti u Mekki, koja organizira vojsku i vodi je protiv nje. Ovaj položaj je sasvim drugačiji od individualnog položaja u Mekki u odnosu na svakog muslimana unutar njegove porodice.
Ovo su neki uzroci koji su, po ljudskom shvaćanju mudrosti, doveli do sustezanja muslimana Mekke od suprotstavljanja zločinu i mučenjima. Ovome treba dodati da su muslimani tada bili u manjini, okruženi, koji bi mogli biti pobijeni da su se oružano suprotstavili mnogobošcima u grupi pod očitom vojnom komandom. Allah je htio da se muslimani umnože i da se okupe u mirnoj bazi, zatim je, poslije ovoga, dopustio odbranu.
Bilo kako bilo, propisi o ratu su poslije toga objavljivani postupno u skladu sa potrebama islamskog pokreta na Poluotoku i izvan Poluotoka. Ovi ajeti iz ranog perioda Objave obuhvataju neke propise koji odgovaraj u datoj situaciji u početku sukoba između dva osnovna bloka, islama i mnogoboštva. Oni u isto vrijeme predstavljaju i trajne propise o ratu uopće i nisu korigovani u odnosu na princip osim sa malim promjenama u suri Beraet.“1
Pripremio: Emir Krčo
1. „U okrilju Kur'ana“ (2/110)
