Knjige koje obrađuju povijest islamskih pohoda i osvajanja navode da se između S'ada ibn Ebi Vekkasa i Halida ibn El-Velida, radijellahu anhuma, dogodila razmirica, i nije strano da se razmirice događaju među braćom, pa je neki čovjek htio da izgrdi Halida ibn El-Velika u prisustvu S'ada, te mu S'ad – savjetujući ga svojim riječima i djelima – reče:
„Prekini! Ono što je između nas (od razmirica i neslaganja) nije dostiglo našu vjeru.“1
Zaista su to karakteri velikana, koji nikom ne dozvoljavaju „lov u mutnoj vodi“! I ne dozvoljavaju, također, preuveličavanje malih pogreški, niti su zadovoljni da se lične razmirice i nesuglasice pretvaraju u vjersko razilaženje!
Ovakav stav S'ada, radijellahu anhu, podsjeća stavu kojeg je zauzeo imam Ahmed ibn Hanbel, rahimehullah. U njegovo vrijeme je bio jedan poznati muhaddis po imenu Ebu Kurejb koji je često znao vrijeđati imama Ahmeda i ružno govoriti o njemu. Jedne prilike su neki talibi (studenti) došli kod imama Ahmeda i on ih je upitao: „Odakle dolazite?“, na šta su mu oni odgovorili riječima: „Dolazimo iz medžlisa (sijela) imama Ebu Kurejba!“, pa im reče imam Ahmed: „Zapisujte (tj. prenosite) njegove hadise, jer je dobar šejh“, a na to će talibi: „On te vrijeđa i ružno govori o tebi!“, na što im imama Ahmed uzvrati riječima: „A šta ja tu mogu?! On je dobar šejh koji je iskušan sa mnom!“2
Doista je to ista osnova koju je koristio i ashab S'ad, radijellahu anhu. Imam Ahmed nije htio da od ličnih nesuglasica i razmirica načini vjersko razilaženje na osnovu kojeg se prijateljuje i neprijateljuje, naprotiv htio je da nesuglasice koje su rezultat ličnog viđenja i shvatanja, ili iz nekih drugih razloga, stavi na jednu stranu, a da razilaženje koje je zbog vjere i šerijata stavi na drugu stranu.
Ovo je mesela zbog koje se kod nekih ljudi miješaju pojmovi, a to je nepravljenje razlike između ličnog i vjerskog neslaganja; i upravo je to jedan od vidova gubljenja pravde i pravičnosti.
Bez imalo sumnje su i S'ad i imam Ahmed imali mogućnosti da iskoriste one dvije situacije kako bi se osvetili onima koji su ih napadali, i da to prikažu kao „odbranu“ vjere, da bi isto dobilo oblik i opis šerijatske ispravnosti. No, oni su daleko od toga da takvo nešto čine radi ličnih interesa!
Zaista je od pokazatelja veličine duše i njene uzvišenosti, i to da se ona suzdržava i odriče ličnih interesa, i da lične razmirice i razilaženja ne upliće u neslaganja koja su vjerskog i akidetskog karaktera.
Uistinu, onaj ko prati šta se sve piše i govori na društvenim mrežama, primjetit će da mnogi od fiktivnih razilaženja između velikana i učenih ustvari nisu stvarna, već su to mala i prosta neslaganja koja su napumpana i preuveličana od strane njihovih simpatizera i pratilaca. Dok u stvarnosti kada bi se oni susreli tu se ne bi pokazalo niti ispoljilo išta drugo do ljubav i poštovanje, te međusobno razmjenjivanje savjeta na šerijatski način.
Doista mi živimo u vremenu u kojem je najveća potreba za smirivanjem tenzija među islamskim saffovima, posebno onima koji su sebe obavezali time da će koristiti ljudima; trebaju obratiti pažnju na zamke koje im se, s vremena na vrijeme, postavljaju između njih i njihove braće od učenih. Zaista je u požurivanju s time ključ za zatvaranje predmeta razilaženja i šerra, radi očuvanja saffa, i kako bi se ostalim ljudima pokazalo i dokazalo da je razilaženje između učenjaka ustvari različitost u shvatanju i razumijevanju, a nikako razjedinjenost srca i duša.
Napisao: Šejh i dr. Omer El-Mukbil
Izvor: Medžalisut-tezkir, 37. str.
1 Sifetus-safveti (1/135).
2 Sijeru e'alamin-nubela (11/317).
