Naslovna Hadis Poslanikov a.s. govor, šutnja, smijanje i plakanje

Poslanikov a.s. govor, šutnja, smijanje i plakanje

908
sunnet, slijedjenje Poslanika

Poglavlje o Poslanikovom a.s. govoru, šutnji, smijanju i plakanju

Poslanik, alejhisselam, bio je najrječitiji čovjek i imao je najprijatniji govor, najbrže je izlagao temu i to na takav način da bi obuzimao srca. To su mu priznavali i njegovi neprijatelji.

Kada bi govorio, govorio je na takav jasan način da bi mu riječi mogao brojati ko god je htio. Nije govorio brzo, pa da se ne može upamtiti ono što kaže, niti je pravio stanke između riječi. Njegov govor je bio savršen.

Aiša, r.a., kazuje: “Poslanik, alejhisselam, nije govorio ovako kako vi govorite, nego je njegov govor bio razborit i jasan tako da ga je mogao upamtiti svako ko je sjedio s njim.”[1]

Često je nešto ponavljao i do tri puta, kako bi bilo što lakše shvaćeno ono što govori. Kada bi nazivao selam, selamio je tri puta.

Šutio je dugo i nije govorio ako nije bilo potrebe. Svoj govor je započinjao i završavao otvorenih usta.

Govorio je sažeto, ni opširno ali ni prekratko. Nije govorio o onome što ga se ne tiče, i govorio je ono za šta je očekivao nagradu od svoga Gospodara. Kada mu nešto ne bi odgovaralo, to se primjećivalo na njegovom licu.

Nije bio bučan, razvratan ni prost, niti je tražio takvo društvo.

Većinom se smijao lagahnim smješkom, čak možemo reći da se uvijek tako smijao, a vrhunac njegova smijeha je bio da mu se ukažu zubi. Smijao se svemu čemu su se i drugi smijali, odnosno, svemu što je smiješno, čudno i zanimljivo.

Poslanik, alejhisselam, je plakao slično kao što se i smijao, nije bilo glasnog plakanja i ridanja, kao što ni njegov smijeh nije bio grohotan. Oči bi mu se ispunile suzama i one bi potekle, a iz prsa mu se čulo nešto nalik stenjanju. Nekada je plakao iz samilosti prema umrlom, nekada iz straha za svoj ummet, nekada od straha od Allaha, nekada dok bi slušao Kur'an, i to je plač čežnje, ljubavi i poštovanja izmiješanog sa strahom i strahopoštovanjem.

Kada mu je umro sin Ibrahim, oči su mu se napunile suzama iz samilosti prema njemu, pa je rekao: “Oči suze, srce tuguje, ali ćemo reći samo ono što će zadovoljiti našeg Gospodara. Uistinu za tobom, Ibrahime, mi tugujemo.”[2]

Plakao je i kada je prisustvovao smrtnom času jedne od svojih kćeri. Plakao je i kada je Ibn Mesud učio suru En-Nisa i došao do ajeta:

„A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?” (En-Nisa, 41)[3]

Plakao je i kada je umro Osman ibn Mazun i kada je bilo pomračenje Sunca. Tom prilikom je klanjao namaz koji se klanja prilikom pomračenja. Plakao je na namazu, uzdisao i govorio: “Gospodaru moj, zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti dok sam među njima i dok oprosta za počinjenje grijehe traže? Mi tražimo Tvoga oprosta.”[4]

Plakao je i kada je sjedio uz kabur jedne od svojih kćeri.[5]

Nekada je plakao za vrijeme noćnog namaza.

Iz knjige Ahiretska opskrba (Zadu-l-me'ad)
Autor: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje

Bilješke:

[1] Hadis bilježe Tirmizi (3643) i u Šemailu (223), Buhari (6/43-23), Muslim (2493) u skraćenom obliku, a glasi: “Nije pričao kao što vi pričate na brzinu.” Ismaili dodaje: “Govor Poslanika, s.a.v.s., bio je precizan i jasan i srca su ga razumijevala.”

[2] Hadis bilježe Buhari (3/139,140), Muslim (2315), Ebu Davud (3126), Ahmed (3/194) od Enesa, r.a.

[3] Hadis bilježe Buhari (8/188,189) i (9/81), Muslim (800) od Abdullaha ibn Mesuda r.a.

[4] Hadis bilježe Ebu Davud (1194), Nesai (3/137,138), Ahmed (2/159,188), Tirmizi u Šemailu (317) od Abdullaha ibn Amra. Lanac prenosilaca je vjerodostojan. Ata ibn Saib, u drugom predanju, je kazao hadis Šu'betu, i on je od onih od kojih se prenose hadisi prije nego su posenilili.

[5] Hadis bilježi Buhari (3/167) od Enesa, r.a.: “Prisustvovali smo dženazi jedne od Poslanikovih, s.a.v.s., kćerki. On se zadržao na njenom kaburu i vidio sam mu oči ispunjene suzama. Onda je upitao: ,Ima li među vama neko ko se nije noćas opoganio?’ Ebu Talha je rekao da je on taj. Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: ,Siđi.’ Onda je Talha sišao u mezar i spustio kćerku Poslanika, s.a.v.s.” U ovome hadisu imamo dozvolu da se da prednost nekome ko je daljnja rodbina u odnosu na muža ili oca, prilikom spuštanja u mezar, makar se radilo i o ženi.