Propis razgovora žene sa stranim muškarcem
Neka je hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, neka je salavat i selam na najboljeg Allahovog stvorenja Muhameda, na njegovu porodicu i sve ashabe, a zatim:
Došlo mi je pitanje preko centra za studije koji je u sastavu univerziteta “El-Iman”, a tekst pitanja je sljedeći:
Dragi i uvaženi učenjaci univerziteta El-Iman, od vas tražim da mi što prije date fetvu po pitanju oko kojeg sam se razišao sa mnogima od mojih prijatelja na internetu, radi se od dozvoljenosti razgovora žene sa stranim muškarcem (tj. koji joj nije mahrem). Oko ovoga sam se dugo raspravljao sa drugim ljudima, i uvijek bi oni ustrajavali na tome da po ovom pitanju postoji veliko razilaženje među islamskim učenjacima, a posebno su ubjeđeni da je razgovor studenta sa studenticom na fakultetu o stvarima vezanim za fakultet dozvoljena stvar, sve dok razgovor ne prođe granicu edeba. Ja sam se protivio ovom stavu dokazujući to mnogim fetvama koje sam pročitao a koje govore da je miješanje u osnovi zabranjena stvar i da razgovor između dva pola nije dozvoljen osim u nuždi kao što je to kupoprodaja i sl., pa sam ja predložio da ovo pitanje postavimo učenjacima El-Iman univerziteta, i da svi prihvatimo ono što nam oni odgovore zato što svi imamo povjerenja u njih. Od vas tražimo da nam pojasnite ovu stvar a posebno stvar vezanu za razgovor među studentima i studentkinjama na fakultetu, kako ne bi nešto pogrešno shvatili ili protumačili i kako ne bi izišli iz okvira fetve koja nam dođe. Kao što tražim da nam pojasnite da li po ovom pitanju postoji razilaženje među islamskim učenjacima, i koji je stav većine učenjaka? Allah vas najboljom nagradom nagradio!
A odgovor je uz pomoć Allaha koji daje uspjeh:
Ovo je pitanje sastavljeno iz dva dijela, prvi: propis razgovora žene sa stranim muškarcem, i drugi: propis razgovora studenta sa studenticom na fakultetu.
Prva mesela: Propis razgovora žene sa strancem
Učenjaci su dozvolili da žena razgovora sa muškarcem koji nije mahrem ako za to postoji potreba, a od potrebe je i da obavlja trgovinu sa muškarcem kao i druge vrste poslovanja sa imetkom, ili da žena pita učenog čovjeka o nekom šerijatskom pitanju, ili da muškarac pita ženu ako ona zna ono o čemu je pita, kao i druge stvari u kojima je neophodan razgovor između muškarca i žene.
Došlo je u knjizi “Hašijetu-Tahtavi” prenoseći od Ebul-Abbasa el-Kurtubija sljedeći sadržaj: „Mi smatramo dozvoljenim da žena razgovara sa strancima ako zato postoji potreba, dok podizanje glasa smatramo zabranjenim, niti da ona pravi dužine u govoru, niti da istanjava svoj glas, niti da govori isprekidano, zbog toga što ovo privlači muškarce i raspiruje njihove strasti.“[1]
U malikijskim djelima koje obrađuju „fikhul-ibadat“ (fikh o ibadetima) je spomenuto njihovo dokazivanje da je to dozvoljeno, s time da su žene Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem razgovarale sa ashabima, a oni su slušali od njih vjerske propise.[2]
Iz ovoga se može zaključiti da se ovdje radi o učenju i podučavanju znanja.
Imam El-Gazali, jedan od šafijskih učenjaka, dokazivao je dozvoljenost u potrebi (nuždi), sa govorom: „Žene u vrijeme ashaba su razgovarale sa muškarcima pri nazivanju selama, kod traženja fetve, dogovaranja i dr.“[3]
Na dozvoljenost govora žene sa muškarcem strancem kada postoji potreba za to upućuje i govor Uzvišenog Allaha: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, nemojte zavodljivo govoriti, pa da tada žudnju osjeti onaj u čijem je srcu bolest, i govorite riječi koje su kao lijepe poznate!“[4]
Ovaj ajet ukazuje na dozvoljenost govora žene sa strancem uz dva uslova:
1) da govor ne bude zavodljiv,
2) i da govor bude kao lijep poznat.
Zabrana koja je spomenuta u ovom ajetu nije općenita (sveobuhvatna), već je zabrana o zavodljivom govoru, nakon što je Zakonodavac to dozvolio u svom govoru „i govorite riječi koje su kao lijepe poznate!“
Rekao je El-Kurtubi: „Nemojte nježno govoriti, i naredio im je da njihov govor bude normalan i jasan, na način da se ne pojavi veza između onoga što je u srcu s onim što se ispoljava od nježnosti (govorom).“[5]
Rekao je El-Begavi: „Nemojte nježno govoriti sa muškarcima i nemojte im utanjivati svoj govor.“[6]
Također, neminovno je da govor bude poznat, tj. da bude lijep i poznat u dobru, te da postoji potreba za njim.[7]
Allah se u ovim ajetima obraća ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a one su majke vjernika, i od njih je tražio da se pridržavaju pravilima ovog ajeta kada se obraćaju muškarcima, koji, bez sumnje, pripadaju najčednijem društvu, stoga su druge žene još preče da se pridržavaju onoga na što ovaj ajet upućuje.
Rekao je Sejid Kutb: ”Ko su te koje Allah upozorava ovim ajetom? Pa, to su žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, majke pravovjernih, one za kojima se ne pojavljuje čežnja, o njima nijedna bolesna misao ne razmišlja na ružan način, od onoga što razum može isprva pomisliti. U kojem se vremenu desilo ovo upozorenje? U vremenu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u vremenu u kojem su živjela najodabranija ljudska bića svih vremena, ali Allah, Koji je stvorio i muškarce i žene, zna da je u glasu žene kada nježno i utanjeno govori nešto što pobuđuje požudu i fitnu u srcima. I da su srca koja se bude i pune žudnjom prisutna u svakom vremenu, na svakom mjestu, spram svake žene, pa makar to bila i žena Poslanika plemenitog i majka vjernika. I da ne postoji čistota od prljavštine i izbjegavanje nečistoće sve dok se razlozi koji tome vode iz korijena ne zabrane. Pa šta da kažemo o društvu u kojem mi danas živimo!?“[8]
Od dokaza koji upućuju na dozvoljenost razgovora žene sa muškarcem strancem ako zato postoji potreba je i ono što je došlo u hadisu Umu Atije, radijellahu anha, gdje kaže: „Dale smo prisegu Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa nam je on proučio: ‘ … da neće Allahu nikoga ravnim smatrati .. .’, i zabranio nam naricanje. Tada je ustala jedna žena između nas i stegla svoju ruku, rekavši: ‘Neka je žena zajedno sa mnom naricala, i ja je želim nagraditi!’ Vjerovjesnik joj nije ništa rekao…“[9]
A u hadisu Aiše, radijellahu anha, stoji: „Ne, tako mi Allaha, ruka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, nije dotakla ruku (njemu strane) žene nikada, s tim što je on prihvatao zavjet od njih riječima. Tako mi Allaha, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obavezao žene nečim drugim osim onim što je naredio Allah. On bi im prilikom uzimanja zavjeta rekao: „Uzeo sam zavjet od vas!“, (dakle, samo) riječima.“[10]
Rekao je Ibn Hadžer: „U ovom hadisu – tj, hadisu Ummu Atije – je dokaz da je slušanje govora žene strankinje dozvoljena stvar, i da njen glas nije avret.“[11]
Rekao je En-Nevevi komentirajući hadis Aiše: „U njemu je dokaz da je govor strankinje dozvoljeno slušati u potrebi.“[12]
Pa ako je razgovor žene sa muškarcem koji je stranac dozvoljen radi izvršavanja trgovačkih poslova, ili traženja fetve, ili, pak, davanja iste i tome slično od stvari koje su neophodne, onda njen glas nije avret, ako se izbjegne fitna, i ovo je stav većine hanefijskih, malikijskih, šafijskih i hanbelijskih učenjaka.
Rekao je Et-Tahavi El-Hanefi prenoseći od Ibn Emira Hadža, njegov govor: „Nejbliže je da to (ženski glas) nije avret, već da on odvodi u fitnu.“[13]
Rekao je Eš-Širbini od Šafija: „Glas žene nije avret, i dozvoljeno ga je slušati ako je čovjek siguran od fitne.“[14]
Došlo je u Malikijskim knjigama o ibadetima da je dozvoljeno slušati ženski glas ako ne postoji fitna, a da je haram slušati ako se boji od fitne, pa su rekli: „Zabranjemo je slušati ženski glas ako se čovjek boji fitne pa makar se radilo i o učenju Kur'ana.“[15]
Rekao je El-Merdavi od hanbelija: „Ženski glas nije avret na osnovu onoga što je vjerodostojno u našem mezhebu.“[16]
Rekao je El-Behuti: „Glas žene strankinje nije avret, ali je zabranjeno naslađivati se slušanjem istog, tj. glas ženske osobe koja nije žena ili priležnica (robinja), pa makar se radilo o glasu pri učenju (Kur'ana), zato što to dovodi u iskušenje.“[17]
Iz svega što je prethodilo možemo doći do nekih pravila kada je u pitanju razgovor žene sa muškarcem:
Nakon što smo spomenuli govore učenjaka i pojasnili dokaze o dozvoljenosti razgovora žene sa muškarcem koji je stranac kada zato postoji potreba, možemo izvesti neka pravila koja se trebaju poštovati prilikom razgovora među njima na sljedeći način:
- Da razgovor bude obavljen radi potrebe, a granice potrebe se opet ne mogu prelaziti, tako da se ne smije duljiti i opuštati u razgovoru ako zato ne postoji prava potreba.
- Da u tom razgovoru ne bude usiljenosti (nježnosti), utanjenosti, gestikuliranja, šale itd., da to ne bi bilo sebeb pobuđivanja strasti i požude.
- Da govor bude ograničen samo na hajr, tj. da ne bude o nečemu što je zabranjeno u šerijatu.
- Da razgovor koji se odvija među njima ne dovede u osamljivanje koje je haram, ili da dovede do ustrajavanja u razgovoru među njima.
Odgovorio: Junus Abdu-Rabb Fadil Et-Talul
Fetvu je provjerili: Safvan Ahmed Muršid i Abdul-Vehhab Mejhub muršid Šera'bi
Izvor: http://www.jameataleman.org
Bilješke:
[1] Hašijetu-Tahtavi ala-el-meraki (2/237).
[2] Fikhul-ibadat-el-Maliki(1/143).
[3] Ihja ‘ulumu-din(2/118).
[4] El-Ahzab, 32.
[5] Tefsiru-l-Kurtubi(14/157).
[6] Tefsirul-Begavi(1/348).
[7] Tefsir ibn Kesir(3/636).
[8] Fi Zilali-l-Kur’an(6/77).
[9]El-Buhari(6789).
[10] El-Buhari(4983).
[11] Fethu-l-Bari(13/204).
[12] Šerhu-Nevevi ala sahihi-Muslim(10/13).
[13] Hašijetu-Tahavi ‘ala-l-Meraki(2/237).
[14]Mugni-l-muhtadž(3/123).
[15] Fikhul-‘ibadat-Maliki(1/143).
[16]El-insaf(8/30).
[17] Šerh munteha-l-iradat(2/624).
