Poznato je da, kada čovjek želi stići do određenog cilja – obaveza mu je da spozna ispravan put koji će ga dovesti do njega. U suprotnom, ne može stići do istog.
Prema tome, kako bi jedan musliman stigao do svog najvažnijeg cilja (a to je ulazak u Džennet), on neminovno mora da spozna put koji vodi tom cilju. Jedini ispravan put koji vodi Džennetu jeste put ashaba i oni koji ih u dobru slijede, a to zbog toga što je Allah zadovoljan njima i zbog toga što je Božija objava potvrdila da je jedino njihov put ispravan, a sve mimo toga je stranputica koja vodi u vatru.
Naravno, kroz islamsku historiju je svaka frakcija i grupacija tvrdila da je na ispravnom putu jer ‘slijede put ashaba’, dok su u stvarnosti bili oprečni njihovom putu i praksi. Iz tog razloga želimo da prikažemo pravu sliku puta kojim su hodali ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kroz komentar jednog Kur'anskog ajeta.
Rekao je Uzvišeni Allah:
„O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljedni dan. To je bolje i posljedice su ljepše.“ (En-Nisa, 59.)
Prenosi se od Alije ibn Ebi Taliba, radijellahu anhu, da je kazivao:
„Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao jednu izvidnicu i na njenom čelu postavio nekog ensariju, naredivši (ostalima) da mu budu pokorni. Međutim, ovaj se na njih naljutio i rekao im:
– ‘Zar Vjerovjesnik nije naredio da mi se pokoravate?’
– ‘Svakako!’, odgovorili su oni.
– ‘Ja sam odlučio’, reče on, ‘da vi sakupite drva i zapalite vatru, a zatim da uđete u nju.’
Oni su sakupili drva i zapalili vatru, ali kad htjedoše ući u nju, pogledaše jedni u druge, a onda jedan od njih reče:
– ‘Mi smo odlučili slijediti Vjerovjesnika kako bismo pobjegli od vatre, pa zar da u nju uđemo?!’
I dok su oni bili u takvom stanju, vatra je oslabila, a i njegove je srdžbe nestalo. To su (poslije) spomenuli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on rekao:
– ‘Da su tada ušli u vatru, nikada iz nje ne bi izišli! Zaista se pokorava samo u onome što je dopušteno.’ “[1]
Ovaj događaj najbolje pokazuje kakav treba biti put i pravac jednog muslimana, i najbolje pojašnjava kako se musliman treba voditi u svom životu.
Sada ćemo preći na kratak komentar prethodnog ajeta.
„O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu“
Prvo pravilo: stroga je obaveza pokoriti se Allahu tako što ćemo, bez prigovora i dvoumljenja, slijediti Njegovu Knjigu, izvršavajući Njegove naredbe i kloneći se Njegovih zabrana.
„i pokoravajte se Poslaniku“
Drugo pravilo: stroga je obaveza pokoriti se Poslaniku tako što ćemo, bez prigovora i dvoumljenja, slijediti njegov sunnet, izvršavajući njegove naredbe i kloneći se njegovih zabrana.
„i nadležnim između vas.“
Treće pravilo: obaveza je pokoravati se našim nadležnima i pretpostavljenima samo u onome što je šerijatski ispravno i dopušteno. Pod nadležnim se cilja i na vladare i na učene.
Vidimo da se riječ pokornost dva puta spominje, i to kod pokornosti Allahu i pokornosti Poslaniku, s ciljem potvrde. Međutim, po treći put se izostavlja, a to je kod pokornosti nadležnima. Tajna – kako navode neki učenjaci – ovog izostavljanja se krije u tome što je pokornost Allahu i Poslaniku stroga obaveza, koja odbacuje bilo kakav uslov. Što se tiče pokornosti nadležnima, ona slijedi pokornost Allaha i Poslanika, i nije samostalna i bezuslovna.
Ovo je što se tiče jezičkog dokazivanja, koje je samo po sebi dovoljno za dokazivanje pravila koje smo spomenuli, iako za ispravnost istih ima još mnogo drugih šerijatskih dokaza.
„A ako se u nečemu ne slažete“
Četvrto pravilo: od ljudske prirode je da se ljudi razilaze i da se ne mogu uvijek slagati, što znači da je mogućnost razilaženja izmađu nas i naših predpostavljenih prisutna i potvrđena do Kijametskog dana. Također, ovdje je bitno spomenuti da se pod riječi ‘nečemu’ cilja na svako pitanje – bilo malo ili veliko, bitno ili manje bitno, individualno ili kolektivno. Dakle, apsolutno svaki segment vjere i života potpada pod ovo pravilo.
„obratite se Allahu i Poslaniku“
Peto pravilo: kada dođe do spora, razilaženja, nesporazuma, neslaganja, ili bilo kakvog problema – stroga je obaveza da se vratimo Allahu i Poslaniku, te da odgovor i riješenje za sve probleme potražimo u Kur'anu i sunnetu.
Također, i u ovom djelu ajeta je potvrda bezuslovne pokornosti Allahu i Poslaniku. Vidimo da se tu predpostavljeni ne spominju, jer smo se upravo s njima razišli i nije moguće da se na njih vraćamo u ovakvim situacijama. Stoga, jedino ispravno i istinsko rješenje za muslimane se nalazi u Kur'anu i sunnetu. Rješenja mimo toga nema, zato što je sve ostalo zabluda koja vodi u propast i beznađe.
„ako vjerujete u Allaha i Posljedni dan.“
Šesto pravilo: vraćanje Kur'anu i sunnetu, te prihvatanje njihovih riješenja je šart(uslov) postojanja imana. Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan – taj će se vratiti Kur'anu i sunnetu, dok onaj ko ne vjeruje u Allaha i Sudnji dan – taj se neće vratiti na Kur'an i sunnet, nego će riješenje tražiti u nečemu drugom.
Dakle, uslov za postojanje imana je vraćanje Kur'anu i sunnetu, pa ko se vrati na njih taj vjeruje u Allaha, a ko se ne vrati na njih taj nije vjernik u Allaha.
„To je bolje i posljedice su ljepše“
Sedmo pravilo: vraćanje Kur'anu i sunnetu je ono što je najbolje i najispravnije, a rezultat toga biva uspjeh i ispravnost u dunjalučkim postupcima, dok je na ahiretu lijepa nagrada i uživanje u džennetskim blagodatima. U suprotnom, ko tako ne postupi, taj će zalutati i neće na ispravnom biti, a na ahiretu će za takav grijeh biti izložen kazni.
Rezime
Shodno navedenom, put ashaba i dobrih selefa se ogleda u tome da je svaki musliman obavezan pokoravati se Allahu i Poslaniku, i slijediti Kur'an i sunnet – a ovo dvoje treba razumijevati na način na koji su ashabi razumijeli, jer je to jedini pravi put.
Što se tiče ljudi – bili vladari ili učenjaci u pitanju – i njima smo dužni pokoravati se, zbog šerijatskih tekstova koji to nalažu. S tim što pokornost njima biva ograničena samo u onome što je šerijatski dopušteno i ispravno, jer nema pokornosti stvorenju u onome što je nepokornost Stvoritelju. Dakle, dužni smo da slijedimo samo Kur'an i sunnet, dok riječi i mišljenja ostalih ljudi – ma ko god bio u pitanju – trebamo uvijek vraćati i stavljati na vagi Kur'ana i sunneta: pa ako nisu suprotni Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, onda to prihvatamo. U suprotnom, vadžib nam je to odbaciti bez ikakvog istručavanja i dvoumljenja, te prihvatiti ono što je u Kur'anu i sunnetu.
Ovim kratkim izlaganjem smo došli do spoznaje puta kojim su ashabi, radijellahu anhum, i dobri selefi koračali. I na nama je da se držimo njihovog puta ako želimo postići ono što su i oni postigli. U protivnom, sami ćemo biti krivi i odgovarati ako u kojem slučaju krenemo nekim drugim putem, jer je svaki put mimo njihovog puta stranputica i zabluda.
Za kraj, savjetujem sebi i svim drugim muslimanima da ovaj ajet, koji pojašnjava ispravan menhedž, bude uvijek pred našim očima, te da ga prihvatimo i učinimo vodiljom na ovom dunjaluku, sve dok ne postignemo željeni cilj, a to je ulazak u Džennet i spas od vatre. A ko se bude njime vodio, on će uvijek biti na ispravnom, jer je sebi stavio do znanja da mora slijediti samo istinu.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od Njegovih iskrenih robova, koji slijede put Njegova Poslanika i ashaba, koji uvijek žude samo ispravnom, te slijede istinu.
I hvala Allahu, Gospodaru svih svijetova!
Napisao: Emir Krčo
FUSNOTE:
[1] Buhari (7145), Muslim (1840), Ebu Davud (2625), Nesai (4205), Ahmed u Musnedu (2/56).