Naslovnica Akida Da li je onaj kome je vrijeđanje vjere uzrečica isti kao onaj...

Da li je onaj kome je vrijeđanje vjere uzrečica isti kao onaj ko to radi ciljano i iz uvjerenja

169
vrijedjanje vjere

Pitanje: Čitao sam da je nevjernik onaj ko vrijeđa vjeru, te da mu je obaveza javno pokajanje. Međutim, moje pitanje glasi: Da li se takav mora pokajati pred onima koji su čuli njegovo vrijeđanje i izgovoriti kelimei šehadet, ili je dovoljno da kaže nekome od onih koji su to čuli: Pokajao sam se i neću se nikada više vraćati tom grijehu. Da li je ovaj način pokajanja validan i da li se tako ponovo postaje musliman, te da li je onaj kome je vrijeđanje vjere uzrečica isti kao i onaj ko to radi ciljano i iz uvjerenja?

dekorativna linija

Odgovor:

Hvala Allahu.

Prvo: Onaj ko vrijeđa i psuje vjeru islam bez obzira da li vrijeđanje vjere bilo uzrečica ili ciljano i iz uvjerenja, je, bez sumnje, postao nevjernik, jer Uzvišeni Allah veli: A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: Mi smo samo razgovarali i zabavljali se. Reci: Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici. (Et-Tevbe, 65-66)

Rekao je Ibn Tejmijje: „Psovanje i vrijeđanje Allaha i Poslanika je jasno nevjerstvo i formalno i suštinski, bez obzira da li onaj koji vrijeđa smatrao da je to zabranjeno ili ne, ili pak bio nemaran prema svome vjerovanju. I ovo je stav svih islamskih pravnika i učenjaka ehli sunneta koji smatraju da su riječi i djela dio vjerovanja.“1

Također veli: „Općenito, ko kaže ili uradi djelo nevjerstva, postaje nevjernik, pa makar i ne ciljao da postane nevjernik, jer niko i ne cilja da postane nevjernik, osim ako to Allah želi.“2

Za više informacija pogledati odgovor br. 91408.

Dakle, onaj ko vrijeđa i psuje vjeru islam ciljano i iz uvjerenja, je isti kao i onaj kome je vrijeđanje vjere uzrečica, a čak je onaj kome to postane običaj i uzrečica na većem stepenu nevjerstva iz razloga što je njemu djelo nevjerovanja postalo uobičajeno.

Za više informacija pogledati odgovor br. 7057., i br. 149118., i br. 65551.

Drugo: Ko bude psovao i vrijeđao islam, obaveza mu je da se pokaje Allahu Uzvišenom, a pokajaće se na način da izgovori kelimei šehadet, da žali i da se kaje za onim što je uradio, te da donese čvrstu odluku da nikada više neće uraditi taj grijeh.

Rekao je Ibn Usejmin: „Prihvata se pokajanje od svakog ko se pokaje od grijeha, pa makar taj grijeh bio i vrijeđanje vjere, pod uslovom da se ispune uslovi koje smo spomenuli.“3

Za više informacija pogledati odgovor br. 42505.

Ako se vrijeđanje vjere desi javno, pohvalno je da se pokajanje ispolji javno, kako bi ljudi znali da se pokajao, te kako se niko ne bi usudio uraditi ono što je on uradio.

Ukoliko se pak pokaje tajno, pokajanje će mu biti primljeno i nije mu obaveza da to čini pred ljudima.

Treće: Ono što treba napomenuti jeste da postoji razlika između vrijeđanja islama i vrijeđanja vjere nekog čovjeka.

Prvo je djelo nevjerstva, po jednoglasnom stavu učenjaka.

Dok vrijeđanje vjere čovjeka može da obuhvata više mogućnosti: Nekada čovjek time misli na vjeru islam, i to je djelo nevjerstva, a nekada misli na određenu osobu i njen način vjerovanja i ponašanja, a nekada ne misli ni na šta od toga, nego je to samo uzrečica zastupljena kod neznalica i bezumnika, kako bi se njome potvrdilo vrijeđanje. Onaj ko vrijeđa na taj način, ne izlazi iz vjere.

Ovo je stanje u većini zemalja zastupljeno među običnim svijetom.

U djelu Fetava El-Burzulijj stoji: „Spominje se događaj da je neki čovjek omalovažavao namaz ili klanjače, a tome su svjedočili mnogi ljudi. Onaj ko je njegov govor protumačio kao omalovažavanje klanjača zbog njegovog lošeg mišljenja o njima, to je ubrojio u vrijeđanje muslimana, i obaveza je muslimanskom vladaru da takvog sankcioniše i preodgoji, dok je onaj ko je njegove riječi protumačio kao omalovažavanje namaza, to je onda čisto djelo otpadništva po ispravnom mišljenju.“

Prvak malikijskih šejhova u svome vremenu, šejh Ulejš, komentarišući ovo, veli: „Iz ovoga se uzima propis vezan za onoga ko vrijeđa vjeru ili mezheb, što je česta pojava kod rulje, poput nekih vodiča magaraca, deva i nekih sluga, a nekada se desi i kod drugih. Ako se time cilja čisti šerijat i njegovi propisi, onda je to djelo čisto nevjerstvo. Takav postaje otpadnik i ako to javno iskaže zahtjeva se od njega da se pokaje, a ako to ne učini, onda se sankcioniše smrtnom kaznom. Ukoliko ne iskaže javno, onda ima status zindika koji se sankcioniše smrtnom kaznom, pa makar se i pokajao. Ukoliko se time cilja način ispoljavanja vjere kod pojedinca, onda se to računa vrijeđanjem muslimana. Takva se osoba treba sankcionisati i preodgojiti na način kako to vidi islamski vladar.

Šta je tačno ciljao može se saznati priznanjem same osobe ili određenim indicijama koje ukazuju na šta je osoba mislila. Neki smatraju da vrijeđanje načina ispoljavanja vjere kod pojedinca ima status samog vrijeđanja vjere islama.“4

Ovo pitanje smo postavili i šejhu Abdurrahmanu Berraku, i iznijeli smo citat šejha Ulejša El-Malikija, što je on potvrdio, te iznio detalje koje smo spomenuli.

A Allah najbolje zna.


Izvor: www.islamqa.info

Bilješke:

1 Es-Sarimu-l-Meslul, str. 512.
2 Prethodni izvor, str. 184.
3 Fetava Nurun ala-d-derb.
4 Fethu-l-Alijji-l-Malik fi-l-fetva ala mezhebi-l-imami Malik, 5/252.