Pravac sljedbenika sunneta je sredina između onoga ko kaže: “Ne proglašavamo nikoga od klanjača nevjernikom”, i onoga ko proglašava muslimana nevjernikom zbog svakog grijeha ne gledajući da li su se ispunili uslovi za njegovo proglašavanje nevjernikom i otklonile smetnje za to.
Stav ehli-sunneta je da oni uopćeno nazivaju nevjerstvom neka djela, poput toga da kažu: “Onaj ko ohalali ono što je u vjeri općepoznato da je zabranjeno počinio je kufr.” “Onaj ko kaže da je Kur’an stvoren počinio je kufr.” “Onaj ko kaže da nije moguće vidjeti Allaha na Ahiretu počinio je kufr.” Međutim, spuštanje ovog propisa na pojedinca mora da bude uz ispunjavanje šartova i otklanjanja smetnji za tvrdnju da je neko nevjernik, poput toga da osoba ne bude od onih koji ne znaju to pitanje, ili da ga ne tumači u prenesenom značenju, ili da nije primoran i slično.
Šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullah, kaže: “Moguće je da neko djelo ili govor budu kufr (nevjerstvo) i spusti se propis tekfira na taj govor ili djelo pa se kaže: ‘Onaj ko kaže takav govor ili uradi to djelo je kafir (nevjernik).’ Međutim, konkretna osoba koja kaže taj govor ili uradi to djelo ne smatra se nevjernikom sve dok joj se ne objasni i dođe joj sa dokazom čiji poricatelj biva nevjernikom.”
Ovo je općeprihvaćeno i ustaljeno tumačenje u tekstovima prijetnje kod sljedbenika sunneta vel-džemata, pa se tako ne svjedoči (tvrdi) za nekoga ko je od muslimana da će otići u Džehennem jer je moguće da neće, zbog neispunjavanja uslova ili zbog postojanja prepreke.” (Medžmu‘ul-Fetava, 23/345)
A ako se ispune uslovi i otklone smetnje onda se spušta na njega propis kufra, te se traži od njega da se pokaje za to što je rekao ili uradio. Ako se ne pokaje onda se sankcioniše. Sankcije sprovodi isključivo [šerijatska] država, a nikako pojedinci.
Od hadisa koji upozoravaju na tekfirenje muslimana su riječi Poslanika صلى الله عليه وسلم”: Ako čovjek kaže svome bratu (muslimanu): ‘O nevjerniče!’, jedan od njih dvojice će snositi odgovornost. Kurtubi, rahimehullah, kaže: “Ono što se razumije iz ovoga je da ako je onaj kome su upućene ove riječi nevjernik i to bude potvrđeno šerijatskim dokazom onda onaj ko mu je rekao da je nevjernik govori istinu i time se opisuje onaj kome su upućene. A ako ne bude nevjernik onda se sramota i težina tih riječi i njihov grijeh vraćaju na onoga ko ih je uputio.”
Takav je stav učenjaka prvih generacija po pitanju hadisa u kojima je prijetnja za onoga ko učini veliki grijeh i nespuštanje tih propisa na pojedinca. Primjer toga su riječi Poslanika صلى الله عليه وسلم”: Allah je prokleo onoga ko jede kamatu, ko njome hrani drugoga, ko je zapisuje i ko joj svjedoči.” (Buhari) I prokleo je onoga ko pije alkohol, i ženu koja nadovezuje na tuđu kosu, i onu kojoj se nadovezuje, i onog ko daje mito i onog kome se daje itd. Ovi dokazi dokazuju da su ove prijetnje uopćene bez spuštanja na pojedinaca pa da se kaže: “Taj i taj je proklet”, jer je moguće da će se pokajati ili da ima dobrih djela koja će izbrisati ove grijehe, ili da su ga zadesile nevolje kojima će biti očišćen i druge stvari kojima se čovjek čisti od grijeha.
Učenjaci ehli-sunneta su veoma oprezni po pitanju tekfira, dok većina sekti, izuzev murdžija, olahko ulaze u ovo pitanje, čak tekfire i pripadnike ehli-sunneta. Ibn Tejmije kaže: “Zbog ovoga učenjaci ehli-sunneta ne tekfire one koji se razilaze sa njima, makar ti drugi tekfirili učenjake ehli-sunneta, jer je kufr šerijatski propis i čovjek ne smije da uzvrati istom mjerom. Poput onoga ko tebe slaže ili učini zinaluk sa tvojom ženom, tebi nije dozvoljeno da i ti njega slažeš ili učiniš zinaluk sa njegovom ženom, jer su laž i zinaluk zabranjeni radi Allahovog prava.” (er-Redd ‘alel-Bekri, 2/492)
Također kaže: “Ja lično sam, a oni koji se druže sa mnom to vrlo dobro znaju, oduvijek bio žestoki protivnik toga da se određena osoba ili grupa iz sveopćeg muslimanskog korpusa osudi na nevjerstvo (kufr), ili grijeh (fisk), ili nepokornost (ma‘asijet), izuzev u slučaju da se zna da je protiv takve osobe uspostavljen dokaz u poslaničkom stilu (el-hudždže el-risalijje), nakon kojeg osoba neće imati ikakva opravdanja za svoja nedjela, i tada će njeno protuslovljenje biti razlogom osude na nevjerstvo (kufr), ili pak grijeh (fisk).” (Medžmu'ul-Fetava, 3/229)
U vezi onog za čije nevjerstvo su ispunjeni uslovi i otklonjene prepreke islamski pravnici su u svojim knjigama spominjali Poglavlje o otpadniku, u kojem su navodili propise koji se primjenjuju na onoga ko se odmetne od vjere, vezani za brak, nasljedstvo, kupoprodaju, poklanjanje, oslobađanje od ropstva itd. U tim poglavljima su spominjali i stvari kojima musliman postaje nevjernikom, zatim obaveznost traženja od njega da se pokaje, sankcije i druge propise.
Dokaz da čovjek može izaći iz islama jeste i ajet:
Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: “Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.” A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici nakon što ste bili vjernici!” Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci. (Kur’an, 9:64-66)
Allah nas obavještava da su oni postali nevjernici nakon što su bili vjernici, iako oni kažu: “Mi smo izgovarali riječi kufra, ali nismo bili ubijeđeni u njih, nego smo se zabavljali i igrali.” Međutim, Allah Uzvišeni je objasnio da je ismijavanje sa Njegovim ajetima kufr. Da je iman bio u njihovim srcima – on bi ih spriječio da tako nešto urade.
Autor: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas
Iz knjige: Korisna predavanja iz islamskog vjerovanja
Napomena od Menhedža: Pomenuto važi u slučaju kada je osoba počinila djelo kufra, ali ne i velikog širka. Ukoliko osoba čini djelo velikog širka, nad njom će se spustiti propis tekfira, tj. proglasiće se mušrikom i prije pojašnjenja i otklanjanja šubhi, shodno ispravnijem od dva stava učenjaka. Detaljnije pogledaj ovdje.
