Manjkavost u oslanjanju na Allaha

Dvojica se ne railaze oko toga da je tevekkul (oslonac)¹ na Allaha Uzvišenog od najboljih i najvrijednijih srčanih ibadeta. Štaviše, on predstavlja polovicu vjere, dok je druga polovica okretanje Allahu, kao što je rekao imam Ibnul-Kajjim: „Uistinu, vjeru čine dvije stvari: isti'aneh (traženje pomoći) i ibadeh (obožavanje); pa tevekkul je isti'aneh, dok je inabeh obožavanje.“²

Da bi se govorilo o tevekkulu zahtjeva mnogo vremena i mjesta, i nama nije cilj da ovdje govorimo o toj temi. Naprotiv, cilj nam je da ukažemo na dva precizna značenja koja se nalaze u ovom veličanstvenom ibadetu, a koje katkad zanemaruju neki ljudi.

Prvo značenje:

Ima ljudi koji su svjesni tevekkula i preduzimaju isti onda kada su male i jednostavne stvari u pitanju, dok zaboravljaju ili ostavljaju isti kada se tiče krupnih i ozbiljnih dešavanja. Od njih ima i onih koji upotrebljavaju tevekkul samo kada trebaju steći nešto od dunjaluka, poput rizka (opskrbe), zdravlja, vjenčanja, poroda i tako dalje. Također, od njih ima onih koji tevekkul koriste isključivo za sebe svoje potrebe, bez da time žele koristiti i drugima. Na sve ove stvari ukazao je imam Ibnul-kajjim riječima:
„Najbolji tevekkul je: tevekkul prilikom vadžiba (obaveza) – tj. obaveza prema Stvoritelju, stvorenjima, i sebi samom – a najopširniji i najkorisniji je: tevekkul vanjskog uticaja u pribavljanju vjerske koristi, ili otklanjanju vjerske štete; i to je upravo tevekkul svih vjerovjesnika u uspostavljanju vjere Allaha, i suzbijanju fesada pokvarenjaka na zemlji. Isto tako ovo je tevekkul i njihovih nasljednika, a zatim ljudi se razlikuju u tevekkulu shodno njihovim voljama i ciljevima; pa tako ima onih koji se na Allaha oslanjaju u pribavljanju vlasti, a ima i onih koji se na Njega oslanjaju u pribavljanju kore hljeba.“³

Drugo značenje:

Pored toga što većina muslimana zna za važnost tevekkula na Allaha u njihovim životima, možda nekad nekima od njih promakne da se prisjete ovog značajnog ibadeta iz razloga što mnogo i često slušaju one koji ih hvale, ili zbog toga što su utonuli u materijalizam, ili zbog toga što vide mnoštvo blagodati koje su im date u vjeri i dunjaluku, pa je to bilo sebebom poznate Poslanikove dove koju musliman treba učiti ujutru i naveče: „Ja Hajju ja Kajjumu bi rahmetike estegisu, aslih li še’ni kullehu ve la tekilni illa nefsi tarfete ’ajnin. (O Ti, Živi, Postojani Održavatelju, molim Te za Tvoju obilatu milost – popravi moje stanje u svakom pogledu i ne prepusti me meni samome ni jednoga trena).⁴

Ono što je neophodno za insana – ma koliko god njegovo srce željelo pokornost i činjenje ibadeta – jeste da ovaj veličanstveni ibadet (tj. tevekkul) uvijek bude prisutan u njegovom srcu prije i nakon ulaska u ibadet, i svakog momenta i prilike, i da zna da mu nije teufika (davanja uspjeha) od Allaha on ne bi mogao izgovoriti ni jedan tesbih (tj. subhanaallah), i da nije teufika od Allaha niko ne bi bio od upućenih.

Dobro razmisli o tome zašto je šerijat ovo značenje povezao sa srcima svojih sljedbenika na više mjesta, a od toga je i: prilikom ponavljanja za mujezinom, pa kada stigne do riječi: „Hajja alas-salah, hajja alal-felah“ (dođite na namaz, dođite na spas), on izgovara: „La havle ve la kuvvete illa billah“ (nema moći niti snage osim s Allahom), pa sjedio u džamiji dok se uči ezan!

Ostvarivanje tevekkula na Allaha prilikom važnih i ozbiljnih stvari je zajednički udio kod muslimana. Međutim, oni se razlikuju u ostvarivanju ovog važnog ibadeta kada vlada blagostanje, zbog razloga koje smo ranije spominjali; a muveffek (uspješan) je onaj kome Allah podari teufika u tome da mu srce bude ispunjeno ovim ibadetom gdje god se nalazio, i gdje god svoje lice okrenuo – bio on daija ili samo abid.
Allahu naš, sačuvaj nas manjkavosti prilikom spominjanja Tebe, zahvaljivanja Tebi, i obožavanja Tebe.

Napisao: Šejh i dr. Omer el-Mukbil, hafizahullah
Izvor: Medžalisut-tezkir, 60. str.
Prevod: Menhedž
Ostali tekstovi iz edicije Kružoci zikra

Bilješke: