Rekao je imam Ibnul-kajjim, rahimehullah:
Svaki učenjak koji zavoli dunjaluk i dadne mu prednost nad ahiretom, mora u svojim fetvama, presudama i prenošenju znanja iznijeti neistinu o Allahu Uzvišenom, jer mnogi propisi Allahove, džele š’anuhu, vjere ne poklapaju se s prohtjevima i željama ljudi, a naročito sa željama vlastodržaca koji slijepo slijede svoje strasti. Takvi ne mogu ostvariti svoje želje i udovoljiti svojim prohtjevima osim uz kršenje i odbacivanje Allahovih propisa i odmetanjem od Njega.
Ako se desi da učenjak i vladar zbog svojih strasti vole predvodništvo i vlast, oni ne mogu ostvariti svoje želje osim da odbace istinu, a naročito ako im se ispriječi kakva sumnja. Tada se sumnja sjedinjuje sa strašću, a nagoni duše uzavru, te se pravda zameće, a lice istine prekriva.
U slučaju da istina bude jasna i da se ne može dovesti u pitanje iznošenjem neke sumnje ili dileme, onda oni svjesno krše i sukobe se s istinom, govoreći: «Imamo izlaz u pokajanju!»
O takvima i njima sličnim, Uzvišeni je rekao:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše.”[1]
A u drugom ajetu Uzvišeni je za njih kazao:
“I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu napustila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: ‘Bit će nam oprošteno!’ A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!”[2]
Uzvišeni obznanjuje da su oni uzimali ono što je manje vrijedno, i pored znanja o tome da im je to zabranjeno, te su govorili: «To će nam biti oprošteno!» A da im se ukaže prilika da učine isti takav grijeh, oni se ne bi ustručavali i sustezati. Oni su ustrajni u takvom ponašanju i to ih navodi da daju izjave za koje i sami znaju da su pogrešne i bezvrijedne.
A što se tiče bogobojaznih, oni znaju da je za njih ahiretski život bolji i vredniji od ovodunjalučkog života. Zato ih vlast i požuda ne mogu navesti da dadnu prednost dunjaluku nad ahiretom. Da bi se zaštitili od takve pošasti, oni dosljedno slijede Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potpomažu se namazom i strpljivošću, i trezveno razmišljaju o prolaznosti i bezvrijednosti dunjaluka, i skorom nastanku vječnog ahiretskog života.
Ali, ona druga skupina, pored činjenja grijeha, mora u vjeru uvesti mnoge novotarije, spajajući time dvije loše stvari; jer slijeđenje strasti i požuda zasljepljuju vid srca, pa ono ne prepoznaje sunnet od novotarije, ili čak sve vidi naopako: novotariju smatra sunnetom, a sunnet novotarijom!
Ovo je bolest učenjaka kada se predaju dunjaluku, počnu težiti za položajem i udovoljavanjem strasti i požuda. O njima je Uzvišeni objavio:
“I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogii smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće!”[3]
Ovo je primjer pokvarenog učenjaka koji radi suprotno onome što je naučio.
Iz knjige: El-Fevaid (100 str.)
Priprema: Menhedž
Bilješke:
[1] Merjem: 59.
[2] El-E'araf: 169.
[3] El-E'araf: 175, 176.
