Od lijepih i korisnih riječi koje se pripisuju pravednom halifi Omeru ibn El-Hattabu, radijellahu anhu, jesu: Ko bude ulazio na vrata zla, bit će optuživan!1
Ovo je jezgrovit i vrlo značajan govor od poznatih Omerovih vazova, kojem insan treba pridati mnogo pažnje, i da se pripazi od dolaska na mjesta ili sijela, i izgovaranja ili pisanja riječi koje će mu rezultirati optužbe na račun njegove vjere! To je zbog toga što ljudi nisu obavezni osim da sude po vanjštini, i čovjek nema pravo da od njih zahtjeva drugačije postupanje; pa ako se ovo traži od onoga ko je poznat po bogobojaznosti i ustrajnosti u vjeri, šta tek reći za onoga ko nije od takvih?!
Samo pogledaj uputu i postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selelm, kada je ova stvar u pitanju i vidjet ćeš čudo. Doista, kada je on, sallallahu alejhi ve sellem, htio iz mjesta na kojem je itikafio otpratiti svoju suprugu Safijju, radijellahu anha, do njene sobe, u tom momentu su prolazila dva čovjeka te je Poslanik požurio njima i kazao: „Polahko, vas dvojica. Doista, ovo je Safijja, kćerka Hujejjova!“, ‘Subhanallah, Allahov Poslaniče’, rekoše njih dvojica. „Šejtan kola po čovjeku poput krvi – reče on – pa sam se bojao da ne ubaci u vaša srca što loše – ili je rekao – nešto.“2, pa ako je ovako postupao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, šta onda kazati za nekog drugog mimo njega?!
Imam Šafija je ovaj događaj prokomentarisao sljedećim riječima:
„Vjerovjesnik im je to kazao zbog toga što se pobojao za njih da ne upadnu u kufr (nevjerstvo) ako bi nešto loše pomislili o njemu, te je pohitao da im obznani istinu (o Safijji) kao savjet za njih, prije negoli šejtan u njihova srca ubaci nešto što bi ih upropastilo.“3
Radi pojašnjenja veze između Omerovog vaza i prethodnog hadisa, imam Ibn Dekik El-‘Eid kaže:
„Ovo je još pritvrđenije kada se tiče učenjaka i onih na koje se ugleda, pa njima nije dozvoljeno činiti ona djela koja im obavezuju loše mišljenje o njima, makar imali opravdanja u tome, zato što je to razlog da se njihovim znanjem ne okoriste drugi, te se na osnovu toga neki učenjaci kazali: ‘Stoga je neophodno da vladar/sudija objasni stranki/muslimanu način i oblik presude, ako je ista skrivena, kako bi se sačuvao sumnje i optužbe. Odatle postaje jasna greška onih koji javno odlaze na sumnjiva mjesta i to pravdaju time da žele lično iskustvo i uvjerenje! A koliko li je samo belaja i musibeta uzrokovano ovom vrstom ljudi?!“4
Imam Ibn el-Dževzi, rahimehullah, je rekao:
„Ko ima dušu (tj. osjećaj) neće stajati na mjestu sumnje, kako se ne bi loše pomislilo o njemu; a onaj koga nije briga hoće li se početi o njemu govoriti među ljude, niti ga boli to što će se po lošem pominjati, takav se ubraja u hajvane.“5
To da se čovjek rezervno čuva koliko je u mogućnosti postaje još pritvrđenije u ovom vremenu, u kojem su neki ljudi postali opterećeni prenošenjem svega što vide, bez računanja na posljedice ili uzimanja u obzir razloge i okolnosti koje okružuju prisustvovanje određene osobe na ovom ili onom mjestu, a samo je Allah Uzvišeni najbolji čuvar i najmilostiviji.
Napisao: Šejh i dr. Omer el-Mukbil, hafizahullah
Izvor: Medžalisut-tezkir, 55. str.
Prevod: Menhedž
Ostali tekstovi iz edicije Kružoci zikra
