NJEGOVO IME I PORIJEKLO
Ime mu je Se’id, sin je Zejdov, a on Amrov, a on Nufejlov, a on Abdul-Uzzaov, a on Rebahov, a on Abdullahov, a on Kartov, a on Rizahov, a on Adijjev, a on K’abov, a on Lu’ejjov, a on Galibov, a on Fihrov, a on Malikov, a on Nadrov, a on Kenane el-Kurešija el-Adevija.
LIČNOST
Kod Se’ida ibn Zejda, r.a., isticala su se tri svojstva: ozbiljnost, smirenost i pronicljivost. Bio je ozbiljan i odmjerenih postupaka, odgovoran u odnosima s ljudima. Nije bio sklon šali i neozbiljnosti. Kada je bio na sijelu, malo je govorio, a kada bi progovorio, inače staložen i miran, slušalac bi osjetio njegovu samouvjerenost i iskrenost. Događaje bi prenosio bez dodavanja i iskrivljavanja. Bio je izuzetno inteligentan, pa je stvari rješavao na najljepši način, a svojom pronicljivošću je pretpostavljao događaje prije nego se stvarno dogode.
Posjedovao je izuzetnu tjelesnu snagu koja mu je pomagala u podnošenju nevolja, te ga je učinila čvrstim i postojanim na bojnom polju. Bio je visok, pun, krupnih šaka, bijeloga tena, guste kose i brade koju je knio.
U IBRAHIMOVOJ VJERI
Njegov odgoj nije bio poput odgoja ostalih mekanskih mladića, kao što i njegov otac Zejd ibn Amr ibn Nufejl nije bio poput ostalih Mekelija svoje generacije. Naime, Zejd je živio i u doba džahilijeta je bio pripadnik vjere Ibrahima, r.a., za razliku od Kurejšija, koji su mahom obožavali kipove i idole. On se nije zadovoljavao da samo ispovijeda svoju vjeru, nego je napadao Kurejšije zbog njihovoga krivovjerstva i paganije i pozivao ih da obožavaju jedinoga Boga, Stvoritelja. Izrugivao se njihovom prinošenju žrtava kipovima koje su sami napravili i koji im nisu ni škodili ni kakvu korist donosili. Govorio im je: “Zar ovcu koju je Allah stvorio i s neba joj kišu spustio da iz zemlje nikne bilje kojim se ona hrani, žrtvujete u nečije drugo ime pored Allahovog?”
Obožavao je Jedinog Allaha, govoreći: “Moj Bog je Ibrahimov Bog, a moja vjera je Ibrahimova vjera.”
Od Esme, Ebu-Bekrove kćerke, neka je Allahov selam na nju, prenosi se: “Vidjela sam Zejda ibn Amra ibn Nufejla oslonjenog na K’abu, da govori: ‘Kurejšije, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, niko od vas nije primio Ibrahimovu vjeru osim mene.’”
Također je govorio: “Gospodaru, kada bih znao koji ibadet Ti je najdraži, činio bih ga, ali ne znam.”
Jednom prilikom kada je napadao Kurejšije zbog njihovoga obožavanja idola, ispriječio mu se njegov amidža Hattab ibn Nufejl, Omerov otac, i snažno ga udario. Na kraju ga je protjerao iz Meke, pa se Zejd nastanio na brdu Hira i samo kriomice ulazio u Meku. Isti taj Hattab je nagovarao djecu da ga gađaju kamenjem i uznemiravaju gdje god da ga vide. Jednom je sreo Allahovoga Poslanika, a.s., prije nego što je počeo primati Objavu. S njim je bio Zejd ibn Haris koji je ovako opričao taj susret: “Izašao sam s Resulullahom, a.s., jednog vrelog dana iz Meke pa smo sreli Zejda ibn Amra ibn Nufejla. Međusobno su izmijenjali pozdrave, a onda je Poslanik, a.s., rekao:
“Zejde, zašto te tvoj narod protjerao?”
Zejd odgovori:
“Allaha mi, Muhammede, nije mojom krivicom. Naime, otišao sam do svećenika Hajbera, želeći pravu vjeru, pa sam primijetio da obožavaju Allaha i da Mu pripisuju druga.” Rekao sam: ‘To nije vjera koju tražim.’ Utom mi se obratio jedan njihov učenjak, rekavši: ‘Pitaš za vjeru? Ne poznajem nikoga ko obožava Allaha osim jednog starca u Hiri.’ Potom sam otišao do tog starca i kada sam ga našao, on me upita:
‘Iz kojeg si naroda?’
Odgovorio sam:
‘Ja sam iz grada u kojem je Allahova kuća, iz grada ratnika i hvalisavaca.’
On reče:
‘Ono što tražiš pojavilo se u tvom zavičaju – Poslanik je poslan, njegova zvijezda je izašla, a svi oni koje si do sada vidio u zabludi su.’”
Od tada je Zejd iščekivao pojavljivanje Poslanika, a.s., stalno ponavljajući: “Allahu moj, ako si odredio da ja ne dočekam ovu blagodat, onda je nemoj uskratiti mome sinu Se’idu.” Kada bi htio obaviti molitvu, Zejd bi govorio: “Odazivam Ti se iskreno, u pobožnosti i pokornosti Tebi. Utječem Ti se od onoga, od čega se Tebi utjecao Ibrahim.”
Zatim bi se predano molio. Umro je prije nego što je Muhammedu, a.s., počela dolaziti Objava.
PRIMANJE ISLAMA
Se’idov je otac ostavio veliki utjecaj na sina. U toj atmosferi punoj pobožnosti, rastao je Se’id do dolaska Objave Muhammedu, a.s. Povjerovao je u poslanstvo zajedno s majkom i svojom ženom Fatimom bint Hattab. Znao je žestinu mučenja i progona koji će ga stići, naročito od očevog amidže Hattaba koji je iz Meke protjerao njegova oca i od amidžića njegovoga oca Omera ibn el-Hattaba, r.a., koji je prije svoga prelaska na islam najžešće zlostavljao muslimane. Zbog toga je odlučio tajiti svoj prelazak na islam.
Kada je Se’id upitao Allahovoga Poslanika, a.s., o svome ocu, on mu je odgovorio:
“Na Sudnjem danu bit će proživljen sam kao zaseban ummet.”
OMEROVO PRIMANJE ISLAMA
Kurejšijska zlostavljanja postala su nepodnošljiva. Nije bilo ni jednog načina tlačenja i ponižavanja koji su poznavali, a da ga nisu isprobali na muslimanima. Bičevali su ih, gađali kamenjem, bacali njihova gola tijela na užareni pijesak i udarali ih željeznim lancima.
Resulullah, a.s., naredio je hidžru u Abesiniju kod plemenitog i pravednog vladara, koji nudi slobodu vjeroispovjesti i življenja svima koji u njegovoj zemlji zatraže utočište. Muslimani su se sastali dogovorenog dana, sa svojim stvarima, i iščekivali trenutak polaska, kada je Omer, r.a., prolazio pokraj njih i vidio ih. Među muhadžirima vidio je i svoga brata Zejda ibn el-Hattaba. r.a. Zastao je promatrajući taj prizor, pa mu srce obuze tuga i žalost. Prišao je Ummi Abdullah bint Ebu-Hasmi, ženi Amira ibn Rabi’e, pa joj rekao:
“Je li to odlazite, o Ummu Abdullah?”
Ona odgovori:
“Da, Allaha mi, odlazimo u Allahovu zemlju. Mučili ste nas i ponižavali dok nam Allah nije otvorio izlaz.”
Omer reče:
“Neka vas Allah čuva.”
Nastavio je svojim putem, razmišljajući o onome što je zadesilo Meku otkako je Muhammed, a.s., počeo širiti novu vjeru. Smatrao ga je glavnim krivcem za sve što se događa, od kažnjavanja i iseljavanja stanovnika Meke do promjene načina života na koji su ljudi bili navikli. Odlučio ga je ubiti i tako rasteretiti ljude.
Srdžba se vidjela na njegovom licu kada je žureći prema Resulullahu, a.s., naišao na Nu’ajma ibn Abdullaha en-Nuhama, koji je bio iz istog plemena kao i Omer. Nu’ajm je također bio primio islam, ali ga je krio. Upitao je Omera:
“Gdje si se zaputio, sine Hattabov?”
“Krenuo sam Muhammedu, a.s., tome vjerolomniku, da ga ubijem. On je zaveo Kurejšije, upropastio njihove sinove, ocrnio njihovu vjeru i huli njihove bogove”, reče Omer.
“Allaha mi, strast te zaslijepila.” Nu’ajm će njemu. “Zar misliš da će te porodica Abdul- Menafa pustiti da hodaš po zemlji ako ubiješ Muhammeda, a.s.,? Bolje ti je obrati pažnju na svoju porodicu i sredi stanje u njoj.”
“A ko to iz moje porodice…?”, upita Omer.
“Tvoj zet i amidžić Se’id ibn Zejd ibn Amr ibn Nufejl i tvoja sestra Fatima”, reče Nu’ajm. U to vrijeme, u Se’idovoj kući je bio Habbab ibn el-Erett koji je učio Kur’an sa lista na kojem je bila zapisana sura Ta-ha. Omer se zaputio kući svoje sestre Fatime. Kada se približio, prvi put u svome životu čuo je učenje Kur’ana. Snažno je zakucao na vrata. Kada su prisutni čuli lupu na vratima i Omerov glas, sakrili su Habbaba u drugu sobu, a Fatima je sklonila listove Kur’ana pod svoju odjeću. Se’id je otvorio vrata. Čim je ušao,
Omer reče:
“Kakav to glas čujem iz vaše kuće?”
“Nikakav.”
“Dakako, čuo sam da slijedite Muhammedovu, a.s., vjeru.”
Zatim dohvati svoga zeta Se’ida za vrat namjeravajući da ga ubije. Njegova sestra Fatima skočila je u odbranu svoga muža. On ju je tako jako udario da je pala udarivši glavom u zid. Niz lice joj je potekla krv. Tada mu oboje, i sestra i zet, rekoše:
“Jeste, primili smo islam i vjerujemo u Allaha i Njegova Poslanika, a ti radi šta ti je volja.” Kada Omer vidje krv na sestrinom licu, malo se umiri kajući se zbog svog postupka, te reče:
“Daj mi taj list sa kojeg ste maloprije učili. Hoću da vidim sa čim je to došao Muhammed.”
Na to će Fatima:
“Bojimo se da ćeš ga pocijepati.”
“Ne boj se.”
Zatim se zakle svojim božanstvom da će joj vratiti list dok ga pročita.
Njegova sestra je osjetila da će on primiti islam, te mu reče:
“Ti si nečist zbog svog mnogoboštva, a ove listove mogu dodirnuti samo čisti.
Omer ustade, te se okupa i poče čitati: “Ta-ha, ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji. Objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih; Milostivi, Koji se na Arš uzdigao, Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom.”[1]
NA BOJNOM POLJU
Se’id je bio na glasu kao jedan od najvještijih konjanika u Meki i najbolji poznavalac konjskih rasa. Nakon što je Poslanik, a.s., preselio u Medinu, počeli su se nazirati znaci vrijedne islamske zajednice kao uvod osnivanju islamske države. To je ozlojedilo Kurejšije, koje im se nastaviše suprostavljati u trajno objavljenom ratu. Jednog dana je Allahov Poslanik, a.s., pozvao Se’ida ibn Zejda i dao mu određeni zadatak u Šamu. U vrijeme njegova odsustva odigrala se Bitka na Bedru, bitka muslimana i Kurejšija, u kojoj muslimani odnesoše veliku pobjedu i pobiše kurejševičke vođe nevjerstva i predvodnike paganstva. Kada se Se’id vratio sa svoga zadatka, Allahov Poslanik, a.s., dao mu je dio ratnog plijena, kao da je i on učestvovao u boju.
Na Uhudu je bio među odabranim ashabima, u žarištu borbe, koji su okrenuti prema nevjernicima vlastitim tijelima branili Poslanika, a.s. Na kraju su se popeli na brdo gdje je Resulullah, a.s., bio siguran od mušrika. Se’id je bio uz Allahovoga Poslanika, a.s., na svim bojištima: na Hendeku, Hudejbiji, Hajberu, Hunejnu, ukratko, u svakom boju i pohodu koji je vodio Resulullah, a.s.
Opisujući junake koji su bili uz Allahovoga Poslanika, a.s., Se’id ibn Habib je rekao: Ebu-Bekr, Omer, Alija, S’ad ibn Ebi Vekkas, Se’id ibn Zejd, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam i Abdurrahman ibn Avf bili su uz Allahovoga Poslanika, a.s., u boju i okršaju ispred njega, a u namazu iza njega.
U ratu protiv otpadnika od vjere Se’id se na bojištima isticao svojim junaštvom, snagom i vještinom u jahanju. On je bio među malom skupinom vjernika koji su uticali da muslimani nakon straha povrate hrabrost i čvrstinu i da ustraju kako bi ostvarili pobjedu i presudili otpadnicima. Tako je vraćeno jedinstvo Arapa na Arapskom poluotoku.
U Bici na Jemami odigrao se ljut boj gdje se pokazala Se’idova hrabrost i hrabrost mudžahida uz njega. U toj bici ubijen je Musejleme ibn Habib el-Kazzab i veliki broj otpadnika iz Benu- Hanife.
ČLAN SAVJETODAVNOGA VIJEĆA
Nakon rata protiv otpadnika i nakon povratka jedinstva muslimanskoga džemata, safovi muslimana su se učvrstili, pa se krenulo sa širenjem islama izvan Poluotoka. Ebu-Bekr, r.a., okupio je oko sebe iskrene ljude i oformio savjetodavno vijeće, pred koje je iznosio probleme i važne zadatke i od kojega je tražio mišljenje. Ebu-Bekr, r.a., poslao je vojsku u Irak gdje su muslimani vršili manje pohode, spremajući se za osvajanje Perzije. Među poznatim vojskovođama u osvajanju Iraka je bio i Šurahbil ibn Hasne, r.a., kojega je vođa muslimanske vojske poslao halifi s viješću o pobjedi i osvajanju Emgušije i Hire.
Ebu-Bekr, r a., razmišljao je o slanju vojske u Šam, ali niko nije proniknuo u njegove misli. Halifa je promatrao određenu stvar sa svih strana prije nego bi zamisao izložio pred Vijeće. Šurahbil, r.a., boravio je u Medini, pa je jednog dana otišao halifi, sjeo kraj njega i rekao mu:
“Nasljedniče Allahova Poslanika, kao da razgovaraš sam sa sobom o slanju vojske u Šam? “
Ebu-Bekr mu reče:
“Da, razmišljam o Šamu! O tome još nikoga nisam upoznao, a ti, kao da me ne pitaš bez razloga?!”
Tada mu Šurahbil ispriča detalje svoga sna. Uglavnom, suština sna jeste da su muslimani otpočeli ratove u stranoj državi čija je priroda bila poput prirode Šama i da su ostvarili pobjedu, a da im je halifa čestitao na tome. Pod uticajem toga sna halifa je počeo opremati vojsku za pohod na Šam. Tridesetoga rebiul-evela dvanaeste godine po Hidžri Ebu-Bekr, r.a., okupio je svoje savjetnike, tj. savjetodavno vijeće sastavljeno od: Omera ibn el-Hattaba. r.a., Osmana ibn Affana, Alije ibn Ebi-Taliba, Talhe ibn Ubejdullaha, Zubejra ibn Avvama, Abdurrahmana ibn Avfa, S’ada ibn Ebi-Vekkasa, Ebu-Ubejde ibn el-Džerraha, Abdullaha ibn Evfa el-Huzaija i Se’ida ibn Zejda.
Ebu-Bekr im je iznio svoju odluku o okretanju prema Šamu i njegovom osvajanju, tražeći njihova mišljenja o tome. Savjetovanje je teklo dok se nisu složili sa dva prijedloga. Prvi je dao Abdurrahman ibn Avf, a sadržavao je taktiku napada kojim bi muslimani vršili brze upade u šamsku teritoriju, koristeći princip napad-povlačenje. Ovakvi upadi bi se vršili dok se Bizantinci ne bi povukli, a muslimani bi postepeno preuzimali teritoriju. Drugi prijedlog je iznio Omer ibn el-Hattab, a sastojao se u tome da halifa pošalje više mudžahida, konjice i pješadije, te da se blizu Šama ujedine u jednu veliku vojsku koja bi potom krenula u osvajanje Šama. Omerov prijedlog je podržao Osman, a potom je ustao Se’id ibn Zejd i rekao: “Osman je u pravu, nasljedniče Allahova Poslanika. Ako i ti vidiš tako, prihvati ovaj plan, a mi te slušamo i pokoravamo ti se. Nećemo se opirati tvojoj naredbi, nećemo omalovažavati tvoj stav niti odustati od tvog poziva.” Se’idu se u njegovom mišljenju priključi Talha, Zubejr, S’ad i Ebu-Ubejde, pa halifa odluči opremiti i okupiti vojsku i poslati je ka Šamu.
OSVAJANJE ŠAMA
Se’id nije htio ostati u Medini. Obuzela ga je strahovita želja da se bori na Allahovom putu i širi islam u novim zemljama. Prvo se počelo sa osvajanjem manjih gradova. Prva velika bitka između muslimana i Bizantijaca i njihovih pomagača, arapskih kršćana, odigrala se na tlu Palestine. Bizantijska vojska se stacionirala u Edžnadinu, pokušavajući razdvojiti muslimansku vojsku i uništiti vojsku koja je branila Busru, a koja je bila pod komandom Šurahbila ibn Hasne. Halid ibn Velid prozreo je bizantijski plan, pošto je po halifinoj naredbi stigao iz Iraka da bi vodio islamsku vojsku, te je svakom muslimanskom vođi poslao naređenje da se sastanu kod Edžnadina, kako bi se povela odlučujuća bitka. Kada se muslimanska vojska okupila kod Edžnadina, Halid je vojsku podijelio na sljedeći način:
Ebu-Ubejde zapovijedao je pješadijom u centru;
Muaz ibn Džebel zapovijedao je desnim krilom;
Se’id ibn Amir ibn Hazim el-Kureši lijevim krilom;
a Se’id ibn Zejd imao je zapovjedništvo nad konjicom.
Mudžahida je bilo trideset tri hiljade dok je broj Bizantijaca bio sedamdeset hiljada. Bizantijci su žestoko navalili na muslimane. Halid je imao plan da Bizantijce iscrpi, puštajući ih da napadaju tako da ne budu imali snage u njegovom protivnapadu koji bi trebao biti presudan. Muslimani su se odupirali, a Bizantijci su napadali, koristeći strijele i koplja. Halid je vojsci naredio da se brani, ali da ne uzvraća napad. Kada je započeo treći bizantijski napad, Se’id viknu Halidu: “Šta smjeraš sa ovim nevjernicima? Gađaju nas strijelama, pa su nam se konji uzjogunili?” Halid tada zapovjedi: “Krenite, Allah vam se smilovao! U ime Allaha!” Ova nemilosrdna bitka završila se pobjedom muslimana, hvaljen neka je Allah.
Druga bitka, u kojoj je Se’id ibn Zejd bio zapovjednik konjice, odigrala se kod Meredžus-Sifra, gdje su muslimani, također, ostvarili sjajnu pobjedu.
U Bici Fahl Bejsan, Se’id je dokazao da je veliki junak, bio on na čelu konjanika ili pješaka. Halid je bio na čelu konjice. Na desnom krilu bio je Muaz ibn Džebel, na lijevom Hašim ibn Utbe, a u centru Se’id ibn Zejd. Muslimani su pobijedili i u toj bici, prisilivši Bizantijce na povlačenje ka sjeveru i zauzevši nove zemlje i nove gradove.
Nakon pobjeda koje su muslimani ostvarili osvajanjem Damaska, Himsa i Ba’lebeka, Bizantijci su počeli razmišljati o skupljanju velike vojske kojom bi se oduprijeli nezadrživom pohodu muslimana. To je bio uzrok Bitke kod Jermuka, najveće bitke vođene u Šamu. Ona je promijenila cijeli tok historije, srušivši vlast bizantijskoga kralja Herakla. Toga blagoslovljenoga dana pokazala se Se’idova vještina ratovanja na takav način kome je malo ko mogao parirati.
Bizantijci su okupili vojsku od sto dvadeset hiljada boraca, dok su muslimani imali vojsku koja je brojala dvadeset hiljada mudžahida. Jedan od njih je došao Halidu i rekao mu:
“Koliko je Bizantijaca, a kako smo mi malobrojni!”
“Vojsku velikom čine pobjede, a malom porazi, a ne brojnost”, odgovori mu Halid, srca punog vjere.
Prije početka bitke u srce muslimana uvukao se strah zbog njihove malobrojnosti. U ovoj bici se ponovo istakao Se’id ibn Zejd, bez straha od smrti, odlučan za jedno od dvoje – šehidska smrt ili pobjeda.
Evo kako je Se’id opisao detalje bitke: “U Bici na Jermuku bilo nas je dvadeset četiri hiljade ili približno toliko. Bizantijci su izašli protiv nas sa sto dvadeset hiljada boraca. Krenuli su prema nama i pričinjavali su nam se poput brda koje gura neka nevidljiva ruka. Ispred njih su išli sveštenici i monasi, noseći krstove i uzvikujući molitve. Vojska je ponavljala te njihove molitve za njima, a nama je to ličilo poput grmljavine. Kada su ih muslimani vidjeli ovakve, njihovo mnoštvo im je prestrašilo srca. Tada je ustao Ebu-Ubejde ibn el-Džerrah i rekao: “Allahovi robovi, pomozite Allaha i On će vas pomoći i učvrstiti vas. Allahovi robovi, budite strpljivi, jer je strpljivost spas od nevjerovanja, zadovoljstvo Gospodara i štit od sramote. Odapinjite strijele, branite se štitovima i šutite. Spominjite Allaha u sebi dok vam ne dadnem znak za napad, ako Bog da.”
Tada pred Ebu-Ubejdu izađe jedan čovjek i reče:
“Ja sam odlučio da poginem, pa imaš li kakvu poruku za Allahovoga Poslanika, a.s.?”
Ebu-Ubejde odgovori:
“Poselami ga od mene i muslimana, i reci mu: ‘Allahov Poslaniče, našli smo Allahovo obećanje istinitim.’”
“Kada sam čuo njegovu priču”, nastavlja dalje Se’id, “i vidio ga kada je isukao sablju i krenuo u susret Allahovim neprijateljima, spustio sam se na zemlju i puzeći na koljenima podigao koplje i pogodio prvog konjanika koji je išao prema nama. Zatim sam nasrnuo na neprijatelje, a Allah mi je iz srca odagnao svaki strah. Okrenuli smo se prema Bizantijcima i nismo prestajali navaljivati na njih, sve dok nam Allah nije dao pobjedu.”
Poslije ove sjajne pobjede, Se’id je od halife Omera, r.a, imenovan prvim namjesnikom Damaska.
USLIŠANA DOVA
Kada su godine pritisnule Se’ida, poželio se Medine i blizine Poslanikova, a.s., mezara,[2] posvećenja namazu i pobožnosti. U doba vladavine Umejevića zbio se događaj koji jasno upućuje na čistotu njegove duše i na počasti kod Allaha, dž.š.. Jedna žena po imenu Erva bint Uvejs tvrdila je da joj je na nepravedan način oduzeo komad zemlje i pripojio ga sebi, te je o tome pričala ljudima i o Se’idu laži iznosila. Ona nije samo klevetala Se’ida, nego ga je i tužila namjesniku Medine Mervanu ibn el-Hakemu, koji ga je pozvao na raspravu ovoga slučaja. To je vrlo teško palo Se’idu, ashabu Allahova Poslanika, a.s., pa je na toj raspravi rekao: “Optužen sam da sam joj nanio nepravdu, a kako da joj nanesem nepravdu kada sam čuo Allahova Poslanika, a.s., da kaže: ‘Ko drugome nepravedno oduzme makar pedalj zemlje, Allah će mu na Sudnjem danu na vrat natovariti sedam zemalja.’ Gospodaru moj, ona tvrdi da sam joj nasilje učinio; ako laže, oslijepi je i baci je u bunar oko kojeg se spori sa mnom i daj da se moj slučaj rasvijetli kako bi muslimani uvidjeli da sam nevin.”
Nakon kratkog vremena, u Medini je pala jaka kiša, pa se bujica slila u dolinu El-Akik, gdje je bilo sporno zemljište. Bujica je otkrila granicu između dva posjeda, pa su muslimani uvidjeli da je Se’id bio u pravu, a da ga je Erva potvorila. Ona je ubrzo ostala bez vida i obilazeći svoj posjed pala u bunar i utopila se.
Uzvišen je Allah, Koji je uslišao dovu ashaba Njegovoga Poslanika, a.s., jednog od deseterice koji su još za života obradovani Džennetom.
PRESELJENJE NA AHIRET
Pedeset prve godine po Hidžri, u Akiku, Se’id ibn Zejd preselio je na ahiret. Prenesen je u Medinu i u njoj ukopan, neka je selam i Allahov blagoslov na njega.
Iz knjige: Ashabi Allahovog Poslanika a.s.
Autor: Hilmi Ali Šaban
Priprema: Menhedž
Još kazivanja o ashabima ovdje.
Bilješke:
1 Sura Ta-ha, ajeti 1-6.
2 Aludira se na nostalgiju za vremenom Allahova Poslanika, alejhisselam, i na donošenje salavata i selama na njega, za što je nagrada potvrđena hadisima (prim. prev.)
