Uvod u akidu (islamsko vjerovanje): Osnovni pojmovi vezani za akidu; definicija akide i njen sadržaj

1 Značenje akide (العقيدة)

Jezičko značenje:

Riječ akida potječe od arapske riječi akd (العقد), koja označava vezivanje, učvršćivanje, potvrđivanje i čvrsto povezivanje.

Terminološko značenje akide:

Akida predstavlja čvrsto i nepokolebljivo vjerovanje srca – u koje se ne uvlači nikakva sumnja kod onoga ko vjeruje – u:

1. Allaha Uzvišenog, Njegovu jednoću i obavezu pokornosti Njemu.
2. Njegove meleke.
3. Njegove knjige (objave).
4. Njegove poslanike.
5. Sudnji dan (ahiret).
6. Allahovo određenje (kader).

Ovo su šest imanskih šartova (temelja vjerovanja).

U oblast akide također spadaju pitanja koja se odnose na:

• Iman – vjerovanje.
• Kufr – nevjerovanje.
• Nifak – licemjerstvo.
• El-vela i el-bera – ljubav i mržnja.
• Kao i govor o vjerama, sektama i skupinama.

Zbog toga će se u okviru izučavanja akide govoriti o svim navedenim pitanjima i pojmovima.

2 Pojam: Izvori akide (مصادر العقيدة)

Izvori na osnovu kojih se spoznaje ispravno islamsko vjerovanje (akida) jesu:

1. Allahova Knjiga.
2. Vjerodostojni sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čak i kada se radi o pojedinačno prenesenim hadisima (ahad hadisima).
3. Idžma (konsenzus) tri prve generacije muslimana (selefu saliha),

To su odabrane i odlikovane generacije o kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan: „Koja generacija je najbolja?“ Odgovorio: „Najbolja generacija jeste moja generacija, zatim oni koji dolaze poslije njih, a zatim oni koji dolaze poslije njih.“ (Buhari, hadis br. 6658.)

Što se tiče nadahnuća (ilhama), istinitih i dobrih snova te istinske pronicljivosti (firase), sve ove pojave mogu predstavljati počasti (keramete) i radosne vijesti, pod uvjetom da su u skladu sa Šerijatom. Međutim, one se ne smatraju izvorima islamskog vjerovanja (akide), niti mogu biti osnova za donošenje šerijatskih propisa

3 Pojam: Islamska akida usađena je u ljudsku prirodu (fitru)

Ispravno islamsko vjerovanje (akida) usađeno je u čovjekovu prirodu (fitru) još od njegovog rođenja. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

„Svako dijete rađa se u fitri (prirodnoj vjeri), a zatim ga njegovi roditelji učine Jevrejom, kršćaninom ili mnogobošcem.“ (Bilježe Buhari, hadis br. 1359, i Muslim, hadis br. 2658.)

U drugom rivajetu kojeg bilježi Muslim stoji:

„Nijedno dijete ne rađa se osim u ovoj vjeri, a zatim ga njegovi roditelji učine Jevrejom ili kršćaninom…“ (Bilježi Muslim, hadis br. 2658.)

U prvoj predaji islam nije spomenut zajedno s judaizmom, kršćanstvom i mnogoboštvom. To ukazuje na to da je vjera u kojoj se svako dijete rađa upravo islam, što je jasno potvrđeno u drugoj Muslimovoj predaji: „Nijedno dijete ne rađa se osim u ovoj vjeri.“

Također, u hadisi-kudsijju Uzvišeni Allah kaže:

„Ja sam Svoje robove stvorio kao hanife (one koji su prirodno skloni čistoj vjeri u jednog Boga), ali su im došli šejtani i odvratili ih od njihove vjere. Zabranili su im ono što sam im Ja dozvolio i naredili im da Mi pripisuju druga u onome za šta nisam objavio nikakav dokaz.“ (Bilježi Muslim, hadis br. 2865.)

Kur'anski dokaz da je islamska akida usađena u ljudsku prirodu

Dokaz iz Kur'ana koji ukazuje na to da je islamsko vjerovanje usađeno u prirodu svih ljudi jesu riječi Uzvišenog Allaha:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ ۛ شَهِدْنَا ۛ أَن تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَٰذَا غَافِلِينَ ﴿١٧٢﴾ أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ ۖ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ ﴿١٧٣

“I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova, iz njihovih kičmi, izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe : ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ Oni su odgovorili: ‘Jesi, mi svjedočimo. I zato da na Kijametskom danu ne reknete: ‘Mi o ovome nismo ništa znali’. Ili da ne reknete: ‘Naši su preci prije nas širk činili a mi smo pokoljenje poslije njih’.” (El-A'raf, 172–173)

Ovi ajeti govore o onome što je kod mufessira (tumača Kur'ana) i učenjaka akide poznato kao prvobitni zavjet (misak), kojeg je Uzvišeni uzeo od potomstva Ademovih sinova.

Ovaj zavjet predstavlja fitru, odnosno prirodno vjerovanje koje je usađeno u ljudsku dušu još prije rođenja. Zatim se to vjerovanje obnavlja dolaskom Allahovih poslanika, koje Allah šalje ljudima. Poslanici nisu poslani da uspostave neko novo, nezavisno vjerovanje, već da obnove i podsjete ljude na prvobitno vjerovanje koje je već usađeno u njihovu prirodu, da detaljno objasne sadržaj tog vjerovanja, da ukažu na ono što iz tog vjerovanja proizlazi, a to je obožavanje isključivo Allaha Uzvišenog i ostavljanje obožavanja svega što se mimo Njega obožava, uz dobra djela, lijep ahlak i usmjerenost u svemu tome Allahu Jedinom, Onome s Kojim je sklopljen prvobitni zavjet.

Iz ovog prvobitnog zavjeta između čovjeka i Allaha proizlaze i svi ostali zavjeti, ugovori i obaveze među ljudima.

Onaj ko čuva i poštuje svoj prvobitni zavjet s Allahom, čuvat će i ostale zavjete i ugovore, jer je njihovo poštivanje obaveza koja proizlazi upravo iz prvobitnog zavjeta s Allahom Uzvišenim.

Iz knjige Rezime shvatanja ehli sunneta, grupe autora.