Koristi nade u najbolje

Nada u Allaha, Uzvišenog, donosi sljedeće plodove:

• Podstiče čovjeka da se više trudi i ulaže veći napor u ibadetima.

• Čini da čovjek bude još skloniji stalnoj pokornosti Allahu, Uzvišenom.

• Omogućava da čovjek uživa u približavanju Allahu i osjeti slast dove (molitve).

• Pomaže čovjeku da izrazi svoju pokornost i potrebu za Gospodarom te da shvati da ne može bez Njegove milosti i dobrote ni jedan jedini trenutak, makar kratak poput treptaja oka.

• Allah, Uzvišeni, voli da Ga Njegovi robovi mole i od Njega traže; srdi se na one koji to izbjegavaju. Onaj koji ima nadu obično više upućuje dove od onoga koji je nema, a Allah je srdit na one koji nemaju nade u Njegovu milost i dobrotu. Zato nada spašava čovjeka od Allahove srdžbe.

• Nada čini da čovjek uživa na svom putu ka Allahu i Ahiretu; daje mu ustrajnost na tom putu, jer da ljudi ne nadaju Džennetu i uvećanju nagrada, niko ne bi mogao istrajati na tom putu.

• Povećava ljubav prema Gospodaru, jer što više čovjek dobija ono čemu se nada i što traži, to više raste njegova ljubav i zahvalnost prema Allahu – što je suština robovanja.

• Dovodi čovjeka do stanja zahvalnosti, a to je sama srž ibadeta.

• Podstiče čovjeka da više istražuje Allahova lijepa imena i svojstva.

• Nada je povezana sa strahom od Allaha, jer onaj ko se nada Njegovoj milosti i Džennetu, ujedno strahuje da ne čini dovoljno da ih zasluži; to je prelijep odnos između dva stanja vjerničkog srca: nade i straha.

• Kada čovjek dobije ono čemu se nadao, to ga dodatno podstiče da još više traži i trudi se da ugodi Allahu, čime mu raste iman i približava se Milostivom.

• Što više nade čovjek ima na ovom svijetu, to će se više radovati kada postigne ono čemu se nadao na Ahiretu; a najveći uzrok radosti jeste gledanje u Allaha i sticanje Njegovog zadovoljstva.

Uz to, Allah, Uzvišeni, želi da Njegovi robovi ostvare i druge stepene robovanja, poput poniznosti pred Njim, oslanjanja na Njega u svemu, traženja Njegove pomoći, straha od Njega, strpljenja u Njegovim odredbama i zahvalnosti na blagodatima. Zato je odredio da ljudi griješe, kako bi ostvarili te stepene – da traže oprost i ponize se pred Njim kako bi im bilo oprošteno. Da ljudi ne griješe, ne bi osjećali potrebu da se ponize pred Njim, traže oprost i kaju Mu se. Zato ih Allah iskušava grijesima kako bi očistio njihova srca kroz poniznost i traženje oprosta, čime se ostvaruje važan aspekt robovanja.

Nakon što rob počini grijeh, ponizi se pred Allahom i počne se nadati Njegovom oprostu, pa se njegovo srce još više veže za Gospodara.

Postoje tri vrste nade, od kojih su dvije pohvalne, a jedna pokuđena:

1. Nada pokornog čovjeka koji se nada nagradi od Allaha.
2. Nada grješnika koji se nada Allahovom oprostu.
3. Nada nemarnog čovjeka koji stalno griješi, a zatim se nada oprostu bez ikakvog truda da ga zasluži. To je lažna nada i pusta želja koja vara samo onoga ko je ima; to se nikako ne smatra istinskom nadom u Allaha, Uzvišenog.

Izvor: Islamway