Učen je dužan da odgovori kada bude upitan o vjeri

Uistinu znanje je emanet kojeg je Allah povjerio učenima, i naredio im da ga dosljedno nose i u potpunosti dostavljaju ostalim ljudima. Premda je tako, niko od učenih nema pravo da se prema znanju i istini ponaša kao da je to njegova djedovina ili privatno vlasništvo; pa kome hoće prenosit će i pojašnjavati, a kome neće samo će ga zanemariti!

Rekao je Uzvišeni Allah:
„A kada Allah uze obavezu od onih kojima je data Knjiga da će to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti, oni su je za leđa svoja bacili, prodajući je za bagatelnu cijenu. A ružno li je to ono što za to kupuju!“¹

Imam Ibn Kesir je kazao:
„Allah Uzvišeni upućuje prijekor i prijetnju sljedbenicima Knjige od kojih je Allah obavezu uzeo posredstvom vjerovjesnika da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da ga s poštovanjem spominju među ljudima, kako bi bili spremni prihvatiti ga i slijediti kada ga Allah pošalje. Oni su, međutim, to prikrivali zamjenjujući dobro koje im je obećano na ovome i na onome svijetu niskim ovosvjetskim dijelom, što je loš posao i zamjena. U tome je opomena učenim ljudima da ne idu njihovim putem, da i njih ne zadesi ono što je ove zadesilo. Stoga je na njima da iskoriste korisno znanje koje posjeduju za dobra djela i da ništa ne kriju.“²

Imam Es-S'adi je rekao:
„Ovaj misak (ugovor) predstavlja težak i potvrđeni ugovor, i njega je Uzvišeni Allah uzeo od svakog onog kome je dao knjige i podučio ga korisnom znanju, da će pojašnjavati ljudima ono za čim imaju potrebu od onoga čime ga je Allah podučio, i da to nikako, ni po koju cijenu, neće kriti, niti u tome škrtariti, a pogotovo kada ga za to oni sami upitaju, ili se dogodi neki događaj koji obavezuje da se to pojasni; i svako ko kod sebe ima znanja o tome stroga obaveza mu je da ga u tom momentu pojasni, te objelodaniti i razdvojiti istinu od neistine.“³

Komentirajući prethodni ajet imam El-Munavi je kazao:
„To zato što je Uzvišeni Allah od sljedbenika Knjige uzeo misak (ugovor) da će oni ljudima pojašnjavati istinu i da ništa iz nje neće kriti. Ovim se podstiče na podučavanje znanju, zato što se znanju podučava samo kako bi se isto širilo, i kako bi se ljudi pozivali istini. Dok onaj ko skriva istinu takav nastoji poništiti ovu mudrost, i on je daleko od mudrog i iskusnog… Zaista uloga učenog je da poziva ljude istini i upućuje ih na Pravi put.“⁴

Ovim smo već ustanovili da je glavna i osnovna zadaća učenih ispoljavanje istine i dostavljanje znanja svim ljudima, zbog toga što je znanje emanet kojeg je Uzvišeni Allah dao učenima na čuvanje i održavanje. Pa ako oni budu radili po tom znanju i drugima ga prenosili, onda su ispunili svoj emanet, u suprotnom to će biti samo dokaz protiv njih da oni nisu ispunili svoj emanet onako kako je to Allah, azze ve džell, tražio od njih.

Rekao je imam Ibn Badis:
„Znanje je emanet koji je povjeren učenima, i njihova dužnost je da ga dostavljaju onima koji su dosljedni i zaslužni toga. I znanje nije njihovo privatno vlasništvo koje oni mogu koristiti kako im se prohtje, pa da ga prikrivaju onda kada vide da u tom prikrivanju imaju lične koristi i dobiti, a da od toga ispoljavaju i dijele samo ono što se ne suprotstavlja prohtjevima ljudi, štaviše to im samo još više povećava i donosi ugled kod običnih masa. A nema odvratnije i poniženije trgovine od onoga ko je svoj ahiret prodao za dunjaluk!“⁵

Zatim, više je razloga zbog kojih je Uzvišeni Allah prokleo židove, a jedan od tih je i to što su skrivali istinu koja se nalazila u njihovim knjigama, a koja je potvrđivala poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, baš onda kada su ljudi najviše imali potrebe za istom!

Kaže Uzvišeni:
„One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju.“⁶

Rekao je imam Ibn Kesir:
„Ovo je žestoka prijetnja onome ko bude skrivao Jasne dokaze i uputu korisnu za srca koje su donosili poslanici nakon što je to Allah Uzvišeni objasnio Svojim robovima u Svojim knjigama koje je objavljivao Svojim poslanicima. Ebul-Alije kaže: To je objavljeno u vezi sa sljedbenicima Knjige koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i Allah saopštava da njih za taj njihov postupak sve proklinje. I kao što za oprost učenjaku moli svaka stvar, pa čak i riba u vodi i ptica u zraku, ove proklinje Allah, a proklinju ih i svi koji mogu proklinjati.“⁷

Nema sumnje da je Uzvišeni Allah ovim ajetom ciljao ne učenjake od sljedbenika Knjige, zato što su oni ti koji su posjedovali znanje o poslanstvu i znali za dolazak posljednjeg poslanika. Na osnovu toga slobodno možemo kazati da onaj ko bude skrivao znanje onda kada je isto potrebno, sliči židovima koji su bili poznati po toj ružnoj osobini!

Rekao je imam El-Munafi, rahimehullah:
„Uzvišeni Allah je one na koje se rasrdio (tj. židove) opisao time da oni prikrivaju znanje, i to biva nekad iz škrtosti prema znanju, nekad biva zbog sticanja dunjaluka, a nekad biva i zbog straha da se ne upotrijebi kao dokaz protiv njih. Ovim su iskušani i neki od onih koji se danas pripisuju znanju! Pa tako ima onih koji to nekada čine iz škrtosti, nekada iz nehtjenja da drugi postignu veću blagodat, unapređenje i ugled nego što su to oni postigli, nekada biva radi postizanja vođstva ili imetka, pa se boji da kaže istinu i ispolji određeno znanje koje bi moglo biti uzrokom da mu se umanje stepen i ugled…
Sve ovo je odvratno i pokuđeno činiti, a počinilac toga se neće u dobre i pobožne ubrajati.’⁸

Ovo važi onda kada je u pitanju pozivanje istini i širenje korisnog znanja svojevoljno i bez pitanja koje je prethodilo, dok kada se tiče potrebe za konkretnim informacijama, ili spoznaje istine o određenoj stvari, ili postavljanja direktnog pitanja, tada je pojašnjavanje istine i odgovaranje na pitanja daleko obaveznije i odgovornije.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Ko bude upitan za nešto (a tiče se vjere), a što mu je poznato, pa to prikrije, na Sudnjem danu će biti zauzdan uzdom od vatre.“⁹

Kako bi što bolje razumjeli hadis i vidjeli o čemu se radi, iako je hadis sam po sebi i više nego jasan, navest ću neke govore od poznatih učenjaka koji ustvari predstavljaju njihove komentare na dotični hadis.

Rekao je imam El-Hattabi:
„Hadis znači da onaj koji je sebe zauzdao (tj. suzdržao) od govora istine, dostavljanja znanja i ispoljavanja istog, bit će kažnjen na Sudnjem danu sa uzdom od vatre. Ovo se odnosi na znanje koje mu je stroga obaveza da ga iznosi i podučava istom, poput onoga ko ugleda nevjernika koji želi primiti islam pa kaže: -‘Podučite me islamu i vjeri?!’, ili onoga ko ugleda čovjeka koji je tek prihvatio islam kako ne zna ispravno klanjati, a namasko vrijeme je već nastupilo, pa taj kaže: ‘Podučite me kako da klanjam?!’, ili onoga ko je došao da pita za halal i haram i spozna šta smije a šta ne smije, pa kaže: ‘Odgovorite mi, uputite me?!’; kada su ove i slične stvari u pitanju stroga obaveza je da se odgovori, i takvima nikako ne uskrati odgovor na ono o čemu su pitali od znanja, a ko to učini taj je grješan i zaslužio je prijetnju i kaznu.“¹⁰

Imam El-Munavi spominje sljedeće:
„Ovo je žestoka prijetnja, pogotovo ako prikrivanje (istine) bude rezultat ružnog i neispravnog motiva, kao na primjer: radi olakšavanja zulumćarima i pridobijanja istih, ili radi pribavljanja ličnih koristi i dunjalučkih ukrasa, ili kako bi se zaštitio od nečega što mu u stvarnosti ne prijeti, ili iz škrtosti prema znanju. Dok se od Alije, radijellahu anhu, prenosi da je kazao: ‘Uzvišeni Allah nije obavezao neznalice da se poduče sve dok nije obavezao učene da ih nauče’.“¹¹

Pojašnjavajući zabranu prikrivanja istine onda kada se bude upitano za istu, imam Es-Sindi je kazao:

„Zbog toga što je svoja usta suzdržao od ispoljavanja i izgovaranja istine onda kada je upitan za istu i pojavila se potreba za tim, nagrađen je istom mjerom, tako što će mu Uzvišeni Allah na Sudnjem danu onemogućiti govor onda kada bude u najvećoj potrebi za govorom i odgovaranjem na pitanja koja će mu se postavljati o njegovim djelima i postupcima.“¹²

Što znači ako ti neki musliman postavi konkretno pitanje, a tiče se vjere, dužan si da mu odgovoriš i nikako ne smiješ da mu uskratiš to pravo; svejedno bilo to uskraćivanje ignorisanjem, izbjegavanjem, mijenjanjem teme, ili nečim drugim.

I ovo je generalno pravilo koje važi za sva pitanja. A šta tek reći kada se pitanje tiče određenog vjerskog poglavara i njegovog naroda koji ga sluša i slijedi?!

Kada govorimo o ispoljavanju istine i dostavljanju korisnog znanja trebamo znati da tada nema mjesta za navođenje bilo koje vrste opravdanja, tipa: „Vaše pitanje je postavljeno na pogrešnu adresu!“, a što ćemo upravo i pojasniti.

Uzvišeni Gospodar je postavio jasno pravilo po kojem moraju svi postupati onda kada se traži istina i odgovor na postavljeno pitanje, te je kazao:
„I prije tebe smo samo ljude – muškarce kao poslanike slali i objavljivali im, zato pitajte ljude od znanja, ako vi ne znate!“¹³

Rekao je šejh Es-S'adi:
„Ovaj ajet iako je njegov povod objave specifičan za postavljanje pitanja o stanju prijašnjih poslanika onima kojima je data Knjiga (tj. učenima među njih), on je općenit i tiče se svih vjerskih mesela (pitanja), kako njenih osnova tako i njenih ogranaka, onda kada čovjek nema znanja o tome treba pitati one koji to znaju. Također, u ovome je naredba za podučavanje i postavljanje pitanja učenima; a nije naređeno da im se postavljaju pitanja osim zbog toga što je i njima naređeno da poduče druge i odgovore na ono što im se traži od znanja.“¹⁴

Kada običan musliman ne posjeduje znanja o određenom vjerskom propisu, on se obrati učenom postavljanjem pitanja kako bi se podučio tome. On je svoju obavezu ispunio, tako što se za dotično pitanje obratio učenom, i time je on postao čist pred Allahom Uzvišenim. Zatim preostaje na učenog da mu dotično pitanje pojasni shodno svom znanju i mogućnostima. Pa ako to učini onda je i on izvršio svoju zadaću i obavezu, tako što je odgovorio na pitanje, i time je spala njegova odgovornost i postao je čist pred Allahom Uzvišenim.

Dočim, ako ne bude odgovorio na pitanje, on će biti odgovoran za svoje prikrivanje znanja i ne davanje odgovora na postavljeno pitanje. I neće mu koristiti nikakvo opravdanje, osim u dva slučaja:

1. Da bude prisiljen na prikrivanje istine, prisilom koja se prihvata u šerijatu
2. Ili da pitalac bude jedan od dvoje:

• Onaj čije je pitanje sa nijjetom ispitivanja učenog i provjeravanja njegovog znanja. U ovom slučaju učenom je dozvoljeno da ne odgovori na postavljeno pitanje ako je prethodno ustanovio da se tim pitanjem upravo želi ispitivanje i provjera njegovog znanja.
• Da pitanje nije vjerskog karaktera, ili da neće koristiti pitaocu, ili da u blizini ima neki drugi učen koji će pitaocu zasigurno odgovoriti na pitanje, pa ga ovaj uputi njemu.

Ovo su te situacije kada je dozvoljeno učenom da ne odgovori na pitanje. I samo će tada biti opravdan pred Uzvišenim Allahom. Međutim, mi vidimo da se ni u jednu od pomenutih situacija ne može uvrstiti pitanje koje je postavljeno jednom od poznatih daija, a u kojem je upitan o tome šta kaže za čestitanje kršćanskih praznika od strane bosanskog reisa.

Ovo pitanje ne samo da je korisno za pitaoca koji ga je postavio, već je ono korisno i za sve ostale muslimane, kako u BiH tako i u regiji, zbog toga što se ono veže za reisa koga većina muslimana sluša i uzima za uzor. Pa, da li će sada i ostali muslimani, ugledajući se na reisa, nastaviti sa čestitanjem nevjerničkih praznika nevjernicima i time dovoditi svoju vjeru u pitanje, ili će, pak, kada im se javno odgovori i kristalno pojasni da je čestitanje nevjerničkih praznika strogo zabranjeno, zbog kojeg čovjek može čak i iz vjere izaći, i da svaki onaj ko zna značenje čistitanja i njegovu zabranu, pa ponovno nastavi sa čestitanjem njihovih praznika da je takav izašao iz islama; napustiti takve ružne navike i pozvati reisa na javno pokajanje i davanje ostavke?!

I ovo nije stvar koja se tek jučer ili samo jednom dogodila, već je ovo dugogodišnja praksa koju reis nikako ne napušta, ali i pored toga niko se od poznatih daija nije još javno oglasio i ukazao na ovu stvar, iako je to obaveza sviju njih, a šta tek reći za to kada su im muslimani već javno počeli postavljati pitanja u vezi ove problematike želeći od njih da pojasne šerijatski propis ove situacije i da više stave tačku na ovu temu.

Ako učeni na našim prostorima smatraju da nisu kompetentni da govore o reisu i njegovim nedjelima, u redu, prihvatićemo to. Ali onda, na osnovu te logike, neka ne govore više ni o ostalim zabludama i sektama. Pa tako neka više ne govore o sufijama i njihovim novotarijama, o ešarijama i njihovim zabludama, o tekfirovcima i njihovim devijacijama, i ostalim frakcijama. Slijedeći tu logiku, oni nisu odgovorni ni za njih!

Naravno da oni tako ne postupaju, a kako i bi kada je to očita zabluda. Oni govore protiv raznoraznih sekti i njihovih zabluda, a ponajviše kada se treba napadnuti maočanska dava i udariti na čast sljedbenika sunneta. Tada ni jednu moguću šansu ne propuste samo kako bi ukazali na devijacije i zablude „tekfirovaca“, iako ih rijetko ko pita za takve stvari. Ali zato kada treba podići glas protiv reisa i njegovih zabluda i nedjela, onda je to stvar koja se njih ne tiče, i tada oni nisu odgovorni osim za ono što napišu ili kažu! A ako bi se poredile devijacije tekfirovaca sa devijacijama reisa, onda bi svaki onaj koji je makar nešto pročitao o islamu skontao da su devijacije i nedjela reisa daleko šetnije i kobnije po islam i muslimane u Bosni i regiji.

Pored dosadašnjeg izlaganja, za kraj ću navesti jedno hipotetsko pitanje koje će nam istinski dočarati i potvrditi ono što smo do sada govorili.

Zamislite da su se imam Ahmed, šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim, Muhammed ibn Abdul-Vehhab i ostali borci za istinu od islamskih učenjaka suzdržali od ispoljavanja istine, širenja znanja, i odgovaranja na pitanja; da li bi mi danas znali razlikovati istinu od nesitine, uputu od zablude, sunnet od novotarije, Pravi put od stramputice, iman od nifaka, islam od nevjerstva, sunetlije od novotara, upućene od zabludjelih i muslimane od nevjernika?! Tako mi Allaha Jedinog, Koji sudruga nema, da su oni koristili tu šejtansku logiku „Ne tiče se mene, nisam dužan odgovoriti!“, mi ne bi danas uživali ove ljepote i blagodati islama.

Molim uzvišenog Allaha, Svemilosnog, Milostivog, da nam se smiluje, oprosti naše grijehe, uputi nas na Pravi put, učini nas od Njegovih iskrenih i bogobojaznih robova, da nas sačuva svake zablude i džehennemske vatre, i da nas uvede u Džennet, i počasti Poslanikovim društvom te najljepšom mogućom nagradom, a to je gledanje u Njegovo plemenito i najljepše Lice. Allahumme amin.

Napisao: Emir Krčo

1 Alu-‘Imran, 187.
2 Tefsir Ibn Kesir (2/180).
3 Tejsirul-Kerimir-Rahman (162 str.).
4 Fejdul-Kadir (6/146).
5 Medžalisut-tezkir min hadisil-beširin-nezir (193 str.).
6 El-Bekara, 159, 160.
7 Tefsir Ibn Kesir (1/461).
8 Fejdul-Kadir (4/541).
9 Ebu Davud (3658), Tirmizi (2649); šejh Albani je kazao da je sahih.
10 Me'alimus-sunen (4/185).
11 Fejdul-Kadir (3/145).
12 Hašijetus-sindi ala suneni Ibn Madžeh (1/114).
13 El-Enbija, 7.
14 Tejsirul-Kerimir-Rahman (519 str.).