Naslovnica Ostalo Aktuelne teme „Mi ne znamo šta je u njegovom srcu, Allah će mu suditi!“

„Mi ne znamo šta je u njegovom srcu, Allah će mu suditi!“

198
islam

Ne čudi to kada griješnik sebe i svoje griješenje pravda, jer ljudi ne vole da budu kuđeni i kritikovani makar to zaslužili; pa odatle se javlja takva reakcija onoga koji griješi. Ali ono što čudi jeste da griješnike i prestupnike pravdaju drugi muslimani, i žele im naći bilo kakvo opravdanje samo kako bi ih sačuvali kritike i ukora, bilo to s pravom ili ne!

Takvo postupanje od strane velikog broja muslimana danas je dovelo do toga da se griješnici i prestupnici još više upuštaju u harame i griješenje, i ustrajavaju u tome, zato što nalaze podršku od strane onih koji ih neopravdano brane. Jer, ako se kod čovjeka ne nalazi dovoljno stida od Allaha Uzvišenog, onda najčešće rezultat njegovog sustezanja od grijeha bude stid od ljudi i njihovog ukora. Kao što se to potvrđuje u poznatom hadisu koji glasi: „Ako se ne stidiš, radi šta god hoćeš!“1

Pa tako danas nerijetko možemo vidjeti i čuti one koji brane javne i očite griješnike koristeći sljedeće pravilo: „Mi ne znamo šta je u njegovom srcu, Allah će mu suditi!“ Na veliku žalost, oni time žele onemogućiti kritiku i ukor onima koji žele ukazati na javno i očito griješenje griješnika! A što se tiče njihovog pravila, mi kažemo: Da, upravo tako! Mi ne znamo šta nosi i krije njegovo srce, niti imamo potrebe za tim, jer nam je dovoljno da vidimo šta čine njegove ruke i noge. I samo je to ono s čime nas je obavezao islam, tj. da ljudima sudimo po njihovoj vanjštini, a da njihovu nutrinu prepustimo Onom Koji poznaje i javno i tajno.

Stoga, neispravnost stava i govora onih koji ovim „pravilom“ brane javne griješnike pojasnit ćemo navođenjem sljedećih tačaka:

Svako ko ugleda munker (haram) dužan je negirati ga

Dokaz tome su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
„Ko vidi kakav munker (haram) neka ga ukloni rukom. Ako to ne može, onda neka ga otkloni jezikom. Ako ni to ne može, onda neka to osudi srcem, ali to je najslabiji vid imana.“2

Kada se javno griješi, onda se javno osuđuje i kritikuje

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Prvi propust sinova Israilovih bijaše onda kada je neki od njih, vidjevši čovjeka kako griješi, rekao: ‘Boj se Allaha i ne čini to, to ti nije dozvoljeno.’ Sutradan bi ga ponovo vidio kako griješi i ne bi ga sprječavao u tome. To ga ne bi sprječavalo da se sa njim druži i da jede i pije sa njim. Kad su tako počeli činiti, Allah učini njihova srca istim (ubaciti mržnju u njih). U vezi sa njima bi objavljeno: Jezikom Davuda i Isa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili – do riječi: ali, mnogi su od njih nevjernici.“3
Zatim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Tako mi Allaha, nećete ni vi biti spašeni sve dok ne budete naređivali dobro a odvraćali od zla, dok ne uzmete prijestupnika za ruku i vratite ga Istini (Pravome putu), milom ili silom nasilnika!“4

Nije zabranjeno gibetiti onoga ko javno griješi

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se obrati ashabima te ih upita:
„Znate li šta je gibet (ogovaranje)?“
Rekli su: ‘Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju.’
Rekao je: „Da govoriš o svome bratu ono što on ne voli.“
Rečeno je: ‘A šta ako je istina ono o čemu govorim?!’
Rekao je: „Ako to bude istina – ogovorio si ga, a ako ne bude – onda si ga potvorio.“5

Nabrajajući kada je sve dozvoljeno gibetiti drugog muslimana, imam En-Nevevi, rahimehullah, je kazao:
Peta situacija: kada dotična osoba čini javno grijeh ili novotariju, poput pijenja alkohola, bespravnog uzimanja imetka, činjenja neispravnih stvari i tome slično, tada je dozvoljeno da se spominje po onom što čini.“6

Mi sudimo po vanjštini, a nutrinu prepuštamo Uzvišenom Allahu

Ovo je posljednja tačka u našem izlaganju, a ujedno i ono na što smo najviše ciljali ovim tekstom.
Skoro da ne postoji akidetska knjiga koja detaljno pojašnjava vjerovanje ehlis-sunneta a da ne spominje, između ostalog, i sljedeću temu: „Od vjerovanja ehlis-sunneta je da ljudima sude po vanjštini, dok njihovu nutrinu prepuštaju Allahu“. To je zbog toga što na ovu stvar ukazuju mnogobrojni kur'anski ajeti, vjerodostojni hadisi, i predaje selefa.

Mi smo odabrali predaju koja se prenosi od Omera, radijellahu anhu, a u kojoj kaže:
„Svijet se u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, držao Objave, a Objava je već prestala silaziti i mi vas sada držimo (sudimo) po onom što nam je jasno iz vaših djela, pa ko nam iskazuje dobro, smatramo ga vjernim (sigurnim) i časnim, dok od njegovih namjera nemamo ništa. Za njegove namjere Allah će mu uzeti obračun. Ko nam iskazuje zlo, u njega nemamo povjerenja, pa makar govorio da je njegova namjera dobra.“7

Komentirajući ovu predaju šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je rekao:
I od koristi ove predaje jeste: da je obaveza da ljudima sudimo shodno njihovoj vanjštini (tj. djelima koja rade i pokazuju), zbog riječi Omera: „i mi vas sada držimo (sudimo) po onom što nam je jasno iz vaših djela“, a ove riječi pravednog halife Omera, radijellahu anhu, potvrđuje i to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao prema munaficima kao prema muslimanima onda kada su neki ashabi tražili od njega dozvolu za njihovo ubijanje, on je kazao: „Ne želim da se pročuje i govori kako Muhammed ubija svoje drugove!“ Također, ovome svjedoči i drugi hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: „Doista sam ja samo čovjek, a vi se parničite kod mene. Moguće je da neko od vas bolje od svoga protivnika upotrijebi dokaze, te da ja, na osnovu onoga što čujem, presudim u njegovu korist“, pa mi na dunjaluku postupamo prema ljudima samo shodno njihovoj vanjštini, a što se tiče ahireta tamo će se prema njima postupati shodno njihovoj nutrini.8

Također, komentirajući prethodnu predaju Omera, radijellahu anhu, dr. Ahmed Hutejbe je rekao:
Predaja znači: da je za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila grupa ljudi koji su bili poznati po nifaku, pa je i Allah Uzvišeni objavljivao Poslaniku i obavještavao ga o tome da je taj i taj od munafika. Međutim, sada nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omer nam je uveo veličanstveno pravilo, a to su njegove riječi: „i mi vas sada držimo (sudimo) po onom što nam je jasno iz vaših djela“, tj. da mi ne sudimo čovjeku zbog onoga što namjerava i nosi u svojoj unutrini, jer onaj ko obračunava za nijete to je Uzvišeni Allah; dok muslimani sude ostalim ljudima shodno onome što oni rade i pokazuju.

Zatim je Omer, radijellahu anhu, kazao: „dok od njegovih namjera nemamo ništa. Za njegove namjere Allah će mu uzeti obračun. Ko nam iskazuje zlo, u njega nemamo povjerenja, pa makar govorio da je njegova namjera dobra.“ Prema insanu se ophodi shodno njegovim djelima koja ispoljava. Pa ako radi i ispoljava ružna i loša djela, tako će se i ophoditi prema njemu, makar on tvrdio da ima dobru nutrinu, kao na primjer da vanjština nekog čovjeka ukazuje da on ne klanja namaz, niti posti, niti izvršava Allahove naredbe, sijeli sa munaficima i griješnicima; tada će se prema njemu ophoditi shodno toj njegovoj vanjštini, i obračunavat će se za svoja vidljiva djela.
Isto tako kada je insan dobar, prema njemu će se ophoditi shodno njegovoj vanjštini, i mi nemamo ništa sa njegovom nutrinom, jer njegovu unutrinu i namjeru prepuštamo Uzvišenom Allahu.9

Dakle, nakon izloženog spoznali smo neispravnost ovog pravila koje je prisutno kod velikog broja ljudi. I spoznali smo da nam je obaveza upozoravati na onoga ko javno čini grijehe, bili mali ili veliki u pitanju, i negirati istom, te spriječiti dotični grijeh ukoliko smo u stanju to učiniti.
A samo Uzvišeni Allah najbolje zna. I hvala Allahu Gospodaru svih svjetova.

Pored navedenog, trebamo napomenuti na jednu vrlo važnu stvar:

I kada kažemo da nam je obaveza negirati javno griješenje, upozoravati na njega i spriječavati isto shodno našim mogućnostima, to ne znači da mi, kada to radimo, automatski smatramo griješnike nevjernicima, ili da ih Allah neće uputiti nakon njihovog griješenja, ili da će vječno ostati u Džehennemu zbog velikih grijeha. Naprotiv, mi ih smatramo muslimanima griješnicima, i želimo im da se iskreno pokaju i poprave na bolje nakon javnog griješenja, i da ih Allah Uzvišeni izbavi iz Džehennema ako ga budu zaslužili svojim grijesima za koje se nisu pokajali na dunjaluku.


Napisao: Emir Krčo – Ebu Humejd


1 Ebu Davud (4797), a Albani kaže da je sahih.
2 Muslim (49).
3 El-Maide, 78-81.
4 Ebu Davud (4336), Albani je rekao da je hasen.
5 Muslim (2589), Et-Tirmizi (1934).
6 Šerh En-Nevevi (16/143).
7 El-Buhari (2641).
8 Fethu Zil-dželali vel-ikram (6/185).
9 Šerh rijadis-salihin (Izvor: arapski program „Mekteba šamila“).