Naslovnica Akida Zakletva na poštivanje ustava

Zakletva na poštivanje ustava

530

Jedan od velikih musibeta i iskušenja na koje je stavljen muslimanski ummet danas jeste parlament, učestvovanje u donošenju i mijenjanju zakona, kreiranje ustava i pravno normativnih akata, uzimanje državljanstva nevjerničkih država, obraćanje sudovima i sl.

Ova pitanja su česta tema raznih diskusija i razgovora. Njima se prilazi sa različitih aspekata; nekada sa aspekta zakonodavstva (التشريع) i propisivanja halala i harama, nekada sa aspekta glavnih temelja na kojima počivaju ustavi i svi nivoi parlamentarne vlasti, a to je sekularizam i odvojenost tih sistema od vjere i vjerskih principa (العلمانية) a nekada sa aspekta njihove učinkovitosti tj. ispravnosti uzimanja njih kao sredstava dolaska do željenog cilja (هل الغاية تبرر الوسيلة), nekada sa aspekta vraćanja ili ostvarivanja svog, šerijatom zagarantovanog prava (الحق استرداد) i tako dalje.

U ovome tekstu ćemo govoriti o problemu obaveznih radnji za one koji su izabrani u nekom od sistema zakonodavne i nadzorne vlasti a to je zakletva na poštivanje ustava sekularne države, dosljednost u njegovom sprovođenju i ulaganje napora da se isti zaštiti i eventualno izmijeni, uz poštivanje svih zakonskih regulativa.

Govorićemo o sljedećim tačkama:

– zakletva
– definicija ustava
– kraći osvrt na propisivanje zakona mimo šerijata
– zakletva na poštivanje ustava kroz govor uleme
– zakletva biva za ono za šta se ona traži pa makar onaj koji se zaklinje ciljao nešto drugo:

  1. Zakletva biva za ono za šta se ona traži makar onaj koji se zaklinjao ciljao nešto drugo
  2. U tome je obmana za muslimanske mase kojima nije poznato šta ovaj krije u prsima
  3. Suprotstavljanje pravilu preventivnog djelovanja i pravnog sankcionisanja svega što vodi haramu
  4. Otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi

– kod riječi kufra se ne gleda da li se cilja značenje tih riječi ili ne
– napomena oko pravila da nijjet čini općeniti govor užim/konkretnim
– općenit govor ostaje na svojoj općenitosti dok ne dođe ono što ga sužava/ograničava
– pojašnjenje pravila: oprošteno je činjenje trenutne štete na račun stalne koristi.

Zakletva

Zakletva je dokazno sredstvo koje se koristi u mnogim pravnim sistemima i svuda gdje se primjenjivala imala je religijski karakter. Ona predstavlja nešto sveto, nešto što se ne krši ni po koju cijenu, nešto što je obavezujuće za cijeli život. Dok zakletva predsjednika, premijera, ministara, narodnih poslanika i drugih ima oročeno trajanje, koliko i mandat, ali ipak, za to vrijeme ona je za onog koji ju je položio obavezujuća. Zakletva predstavlja veličanje onoga kime ili čime se zaklinju ljudi, a to pravo pripada samo Allahu. Obaveza je čuvati zakletve i tu stvar ozbiljno shvatati. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:

وَاحْفَظُوا أَيْمَانَكُمْ

„A o zakletvama svojim brinite se.”1 tj. ne zaklinjite se osim kada imate potrebu i u stanju kada govorite istinu.

Znaj, Allah ti se smilovao, da se nije dozvoljeno zaklinjati osim Allahom, dželle še'nuh, u suprotnom to je jedan od najvećih grijeha koji direktno utiče na vjerovanje – iman čovjeka.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Onaj ko se zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti!” (Buhari 2533, i Muslim 4346)

Prenosi se da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, čuo čovjeka kako se zaklinje: “Ne, tako mi Kabe!”, pa mu je rekao: “Doista sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ko se zakune nečim drugim mimo Allahom doista je počinio kufr (nevjerstvo) ili širk (mnogoboštvo)!’” (Ahmed 6072, Ebu Davud 3253, i Tirmizi 1535, a vjerodostojnim ga ocijenio šejh Albani u Irvaul-Galil, 8/282)

Pod “širkom” u ovom hadisu misli se na mali širk, a ne na veliki, kao što je to stav većine islamskih učenjaka. (Vidi: TejsirulAzizil-Hamid od šejha Sulejmana ibn Abdullaha Alu Šejha, str. 514)

En-Nevevi Ebu Zekerijja, rahimehullah, (preselio 676. h.g.), rekao je: “Mudrost u zabrani zaklinjanja nečim drugim mimo Allaha jeste u tome što je zaklinjanje nečim vid veličanja istoga, a istinsko veličanje karakteristično je samo za Allaha, pa je iz tog razloga zabranjeno druge dizati na taj stepen.” (El-Minhadž, 11/105)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Onaj ko kaže: ‘Tako mi Lata i Uzza’, neka (ponovo) kaže la ilahe illallah.” (Buhari i Muslim)

Komentarišući ovaj hadis šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “I ovo ukazuje da je zaklinjanje mimo Allahom širk, koji se čisti riječima tevhida la ilahe illallah i shodno ovome, muslimanu je strogo zabranjeno da se zaklinje nečim drugim mimo Allaha bilo da je to Ka’ba, Vjerovesnik, Džibril, neko od Allahovih evlija ili halifa muslimana, bilo da se kune čašću, nacijom ili državom, zato što je svako zaklinjanje mimo Allahom zabranjeno i potpada pod širk ili kufr.” (Medžmu’ul-Fetava Ibn Usejmin, 2/217-218)

Definicija ustava

Ustav je najviši pravni akt jedne države, što određuje sopstvenu pravnu snagu a i iznad njega se ne nalazi ni jedan pravni akt, jer ustav određuje pravnu snagu drugih opštih pravnih akata.2 Ustav je temeljni i osnovni zakon, koji propisuje svoje sopstveno donošenje i promjene. Svi zakonski propisi moraju biti u skladu sa ustavom. Ustav BiH je donešen u sastavu Dejtonskog mirovnog sporazuma.3

Ustav predstavlja najvažniji pravno-politički dokument neke države. Obično sadrži načelne propise o društvenom, ekonomskom i političkom uređenju države; propisuje prava i dužnosti građana; određuje najviše organe vlasti, njihove međusobne odnose, te odnose prema nižim organima vlasti i građanima.4

Ustav obavezuje zakonodavce da se osnovi državnog i društvenog uređenja mogu razgraditi i konkretizovati ali samo uz saglasnost sa ustavom. Ustav postavlja okvire za donošenje zakona i drugih propisa.

Ustavi kao takvi sadrže propise i odredbe koje se kose sa Šerijatom, a o ustavima sekularnih država da i ne govorimo, gdje je osnova da ustav poništava svaki uticaj vjere i vjerskih načela na uređenje države ili bilo kojih njenih organa. Time svaki ustav sekularno-demokratske države predstavlja tagutski sistem za koji nam je naređeno da činimo kufr u njega. Pa je zaklinjanje na poštivanje istoga zabranjeno, kufr i najveći grijeh.

Zaklinjanje na poštivanje ustava i njegovo sprovođenje je poput zakletve na poštivanje Lata i Uzza, i na sprovođenje njihovih zakona!

Kratak osvrt na propisivanje zakona mimo šerijata (التشريع العام)

Nema razilaženja među učenjacima da je propisivanje halala i harama, dozvoljenog i zabranjenog isključivo pravo Uzvišenog Allaha koji nema sudruga u vlasti. Onaj ko ljudima propiše zakone i na osnovu toga im sudi, sebi je dao pravo koje pripada samo Allahu i takav je zabludjeli mušrik. Rekao je Uzvišeni:

إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ ۚ أَمَرَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

„Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da ne obožavate osim Njega. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 40)

El-Begavi u svome tefsiru kaže: „Niti sudstvo, naredba ni zabrana (ne pripadaju), osim Allahu.“ (Tefsirul-Begavi 2/493)

U svojoj brošuri ‘Univerzalna pravila šerijata’, Ersan Grahovac kaže: „Propisivanje zakona kojima se upravlja državom je isključivo pravo Gospodara univerzuma, Vrhovnog Zakonodavca, i to je od osobina Njegovog rububijjeta, i ko god to pravo da nekom drugom mimo Njega, da propisuje zakone suprotne Allahovom šerijatu – učinio je širk u rububijjetu. U to spada svako ko zagovara sekularno uređenje države iz bilo kojeg razloga mimo šerijatski validne prisile. Šejh Muhammed el-Emiin Šenkiti, rahimehullah, u komentaru 26. ajeta sure El-Kehf nakon navođenja ajeta koji govore da sud pripada samo Allahu, subhanehu ve te'ala, kaže: “Iz Ovih ajeta se razumije da sljedbenici onih koji propisuju zakone oprečne Allahovom šerijatu su mušrici.” (Advaul-Bejan, 3/259) Tj. i oni koji propisuju i oni koji im to odobravaju i u tome ih slijede bez prisile, znajući da su ovi propisali zakone suprotne Allahovom zakonu.“ (str. 62)

Allah Uzvišeni kaže:

وَلَا يُشْرِكُ فِي حُكْمِهِ أَحَدًا

„On ne uzima nikoga u sudu Svom kao ortaka.“ (El-Kehf, 26)

Kaže šejh Ulvan, Allah ga izbavio iz zatvora: „Tako da je na nama obaveza da se udaljimo od širka i njegovih sljedbenika. I neka niko pogrešno ne misli da se u širk može upasti samo obožavajući grobove ili dozivajući u dovi nekog mimo Allaha ili tražeći od ljudi milost, oprost i izlječenje (milost i oprost koji se traže samo od Allaha). Ovo je širk bez ikakve sumnje.“

Zatim nabraja neke vrste širka pa kaže: „…i širk nesuđenja/nevladanja onim što je Allah objavio, jer Allah kaže:

„On ne uzima nikoga u sudu Svom kao ortaka.“ (El-Kehf, 26)

Tako da je onaj koji ne sudi Šerijatom, nego ljudski osmišljenim zakonima, je mušrik billahi, a i kafir. Allah kaže:

ۚ إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ

„Sud pripada jedino Allahu.“ (Jusuf, 40)

To znači da niko nema pravo da propisuje zakone mimo Allaha.“ (Pogledaj video: Shaykh Sulaimān ibn Nāṣir ibn ʿAbd Allāh alʿAlwān – Suđenje mimo onoga što je Allah objavio:

Ibn Hazm (preselio 456. h.g.), rahimehullah, je rekao:

„Ko god vlada/sudi po Indžilu u stvarima u kojima nije došla objava u islamskom šerijatu onda je takav kafir, mušrik i izvan islama.“5

Šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullah, je rekao:

„Kada god neka osoba proglasi halalom ono što je haram po konsenzusu, ili proglasi haramom ono što je halal po konsenzusu, ili zamjeni dio šerijata na kome se složio ummet konsenzusom, onda je takav kafir po konsenzusu učenjaka fikha.“6

Oko ovog pitanja nema razilaženja, a za više detalja pogledaj djelo „El-Hukmu bi gajri ma enzelellah, ahvaluhu ve ahkamuhu“, od šejha AbdurRahmana Mahmuda 172-204. str.

Zakletva na poštivanje ustava kroz govor uleme

S obzirom na to da je ovo novonastalo pitanje i da muslimani nisu dolazili u situaciju da se neki njihovi članovi, pogotovo ne vođe i prvaci, zaklinju na poštivanje ustava sekularnih država, na njegovo sprovođenje i zaštitu, nemamo direktne govore prijašnje uleme, osim o nekim dijelovima procesa polaganja ovakvih zakletvi, ali su savremeni učenjaci itekako pojasnili propis ovakvog postupka.

Stalna komisija za fetve je upitana: “Molimo vas da nam pojasnite postupak nekih muslimana koji se zaklinju na poštivanje izmišljenih zakona i pored toga što se ovi zakoni kose sa Šerijatom. Da li je ovo zabranjeno, s obzirom da je na izabranom članu, nakon što bude odabran obaveza da se zakune? Molimo vas da nam pojasnite šerijatski propis takvog postupka.”

Pa je (Komisija) odgovorila: To nije dozvoljeno i bez zaklinjanja, pa kako je tek ako se još zakune?! Nema sumnje da je uz zaklinjanje zabrana još veća.” Predsjednik komisije AbdulAziz ibn Baz, njegov zamjenik Abdu-Rezzak El-Afifi. Broj fetve: 7802 (1/790)

Šejh Mukbil El-Vadi'i (preselio 1422. h.g.), rahimehullah, spominje zabranjenost ovakvog postupka u svome predavanju pod naslovom هل يجوز القسم علي الدستور للدخول في البرلمان spominjući da musliman mora negirati te ustave a ne da se zaklinje na njihovo poštivanje. Dodaje i kaže: “Kuvajtski ustav na primjer po pitanju žene koja učini zinaluk (blud), a ona je svojevoljno pristala, nema nikakvih kazni (sankcija), niti se nad njom sprovodi šerijatska kazna, kao i drugi musibeti u ovom ustavu. Oni dovode Francuze, Egipćane… i pišu ustav. Narod također glasa za ustav, a mi smo već govorili o izborima i glasanju da su tagutski. Suština je braćo, da je naš ustav Kur'an i sunnet a njima poručujemo: Zanevjerovali smo u vaše ustave, a povjerovali u Knjigu našeg Gospodara i sunnet našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Sa kasete: البريطانيين أسئلة – Pitanja Britanaca.7

Na stranici Islamweb8 je postavljeno pitanje pod brojem 175369: „Želim da znam da li je ova zakletva dozvoljena: ‘Zaklinjem se Uzvišenim Allahom i Njegovom plemenitom Knjigom da ću biti vjeran sluga svojoj domovini, da ću poštivati zakone i pravila, da ću čuvati tajne koje saznam, da ću biti pošten u ophođenju i da ću štititi globalne koristi za ummet u svakoj situaciji?’ Da li vjera potpada pod ‘koristi za ummet’? Da li se borba protiv terorizma smatra džihadom? Allah vam dao dobro.“

Odgovor: „Hvala Allahu, salavat i selam na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu, ashabe, a zatim:

Propis ovakve zakletve proizilazi iz sistema vlasti u zemlji za koju se zaklinje. Ako je država islamska i njeni se zakoni i pravila ne kose sa islamskim šerijatom, onda nema smetnje položiti ovu zakletvu. A ukoliko se njeni zakoni i pravila kose sa šerijatom, onda nije dozvoljeno zakleti se na poštivanje istih. Došlo je u fetvi Stalne komisije…(navode gore spomenutu fetvu).“

Upitan je šejh Albani, rahimehullah: “Da li je dozvoljeno učestvovanje u parlamentu?”

Odgovor: “Ako u parlamentu ne sude Kur'anom i sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne vidim da je to dozvoljeno. Jer je učestvovanje u tome u stvari sudjelovanje u dijelu nesuđenja po onome što je Allah objavio, ovo sa jedne strane. Sa druge strane, u nekim državama traže od zastupnika u parlamentu (poslanika) da se zakune na poštivanje Ustava, a ustav nije zasnovan na Knjizi i sunnetu, već nekad bude zasnovan na griješenju. A u svojoj suštini on je suprotan Šerijatu u mnogim tačkama. Ta suprotnost je posebno izražena u zakonima koji su pojašnjenje Ustava. Ne vidimo dozvoljenim da se podrže ovi ustavi, niti ove vlade koje javno ne obznane da sude po šerijatu.9

Iz ovih govora i fetvi islamskih učenjaka jasno je da ovakav postupak nije dozvoljen bez obzira na cilj i motiv pristupanja jednom ovakvom činu. Ovaj stav izgrađen je na sljedećim činjenicama:

1 Pristupanje Ustavu i njegovim zakonima i sudovima, a odbacivanje presude Kur'ana i sunneta

To je od znakova nifaka – licemjerstva. Govoreći o riječima Uzvišenog:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ آمَنُوا بِمَا أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَا أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَن يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلَ أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ آمَنُوا بِمَا أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَا أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَن يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلَالًا بَعِيدًاالًا بَعِيدًا

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.” (prijevod značenja En-Nisa, 60)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “U ajetu je kritika onih koji tvrde da vjeruju u sve knjige, koji ostavljaju parničenje (tehakum) Kur'anom i sunnetom, a parniče se pred nekim tagutima koje veličaju mimo Allaha. Kao što je to slučaj sa mnogima koji se pozivaju u islam i pripisuju mu se, a parniče se filozofskim sabejskim govorima ili pravilima nekih vladara koji su izašli iz Allahova šerijata poput turskih vladara i drugih. A kada im se kaže: Pristupite Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vidiš ih kako se od toga okreću.” (Medžmu'ul-Fetava 12/339)

2 Vraćanje svih sporova i nesuglasica na Ustav i parničenje pred njim, dok je obaveza sve sporove vratiti Kur'anu i sunnetu i to je od osnova imana

Kaže Uzvišeni:

فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا

“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (prijevod značenja En-Nisa, 65)

Pa se u ajetu negira iman onima koji svoje sporove ne vraćaju Kur'anu i sunnetu ili osjete tegobu ili se ne predaju općom predanošću šerijatu Uzvišenog Allaha.10

3 Nemoguće je da onaj koji zna da je Allahov sud i Njegov šerijat najpravedniji i jedini koji je ispravan, a da pored toga prihvata druge sudove i ustave, njih glasa i njima poziva

Sve mimo šerijata je džahilski – paganski sud. Kaže uzvišeni:

أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ ۚ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللَّهِ حُكْمًا لِّقَوْمٍ يُوقِنُونَ

“Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (prijevod značenja El-Maide, 50)

Pa je sve mimo Allahova suda džahilijetski, tj. paganski sud11 i nemoguće je da jedan musliman prihvata taj sud ili se zaklinje da će ga poštivati, sprovoditi i sl.

4 Nije dozvoljeno pokoravati se onima koji mrze ono što Allah objavljuje

Kaže Uzvišeni:

إِنَّ الَّذِينَ ارْتَدُّوا عَلَىٰ أَدْبَارِهِم مِّن بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمُ الْهُدَى ۙ الشَّيْطَانُ سَوَّلَ لَهُمْ وَأَمْلَىٰ لَهُمْ

ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمْ قَالُوا لِلَّذِينَ كَرِهُوا مَا نَزَّلَ اللَّهُ سَنُطِيعُكُمْ فِي بَعْضِ الْأَمْرِ ۖ وَاللَّهُ يَعْلَمُ إِسْرَارَهُمْ

One koji su od vjere svoje otpali, pošto im je bio jasan Pravi put, šejtan je na grijeh navodio i lažnu im nadu ulivao. To zato što su govorili onima koji ne vole ono što Allah objavljuje: ”Mi ćemo vam se u nekim stvarima pokoravati” – a Allah dobro zna njihove tajne. (prijevod značenja Muhammed, 25-28)

Imajući sve ovo u vidu islamski učenjaci su dali spomenute fetve o zabranjenosti ovakvog vida djelovanja, zaklinjanja i obavezivanja na poštivanje onoga što se u svojoj osnovi kosi sa islamom i njegovim načelima.

linija

Zakletva biva za ono za šta se ona traži pa makar onaj koji se zaklinje ciljao nešto drugo

Neki parlamentarci se pravdaju da prilikom zakletve na poštivanje Ustava oni ciljaju ustav muslimana, a to je Kur'an, ovakvih je veoma malo ako ih uopšte ima. Tako da izgovaraju jedno a ciljaju drugo. Ili govore kako pod ustavom oni ciljaju samo one ustavne odredbe i zakone koji se ne kose sa šerijatom (mada većina njih ni ne poznaje šta je to u Ustavu suprotno Šerijatu).

Ovakvi izgovori su neprihvatljivi zbog mnogih stvari od kojih su:

a) Zakletva biva za ono za šta se ona traži makar onaj koji se zaklinjao ciljao nešto drugo

b) U tome je obmana za muslimanske mase kojima nije poznato šta ovaj krije u prsima

c) Suprostavljanje pravilu ‘seddu zeriah’prevencije i prekidanja puteva koji vode haramu

d) Otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi.

linija

A Islamski učenjaci govore o pitanju kada se od nekoga zatraži da se zakune za neku stvar, a on se zakune ciljajući nešto sasvim drugo, tj. krivo se zakune.

Npr: Od odbornika se traži da se zakunu na poštivanje Ustava te države (republike, kantona, i sl.), a on se zakune na poštivanje ustava ciljajući pod riječju ‘ustav’ Kur'an ili samo one ustavne odredbe koje su u skladu sa islamom. U ovoj situaciji se ne gleda u namjeru i ono što cilja onaj koji se zaklinje, već se gleda u ono što cilja onaj koji traži zakletvu. Pa u ovoj situaciji ovaj odbornik se zakleo na poštivanje ustava sekularne države bez obzira šta on ciljao i kakav mu nijjet bio.

U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Zakletva je po nijjetu onoga ko je traži.” (Muslim, 1653)

Napomena: Ne znam kako ali neki od daija koji su pisali na ovu temu su citirani hadis preveli da je ‘zakletva po nijjetu onoga koji se zaklinje’ što je pogrešan prijevod bez imalo sumnje. Tako da čovjek može da se zakune za bilo šta, a da cilja nešto drugo, te bi po tom prijevodu bio opravdan, što je neprihvatljivo i šerijatski i razumski. Na taj način se gubi svaki smisao zakletve jer uvijek onaj koji se zaklinje može reći: Ali ja sam ciljao to i to, ili žargonski rečeno: ‘krivo sam se zakleo’.

I rekao je, sallallahu alejhi ve sellem:

“Zakletva je za ono za šta se traži da bi ti (protivnik/onaj koji te tuži) povjerovao.”12

U komentaru ovih hadisa AbdulKadir Šejbe kaže: „Od koga se traži da se zakune za nešto a on nijjeti drugo, to mu neće koristiti kod Allaha, azze ve dželle.“13

Sličan govor sa detaljnijim pojašnjenjem spominje i Kurtubi u svome djelu El-Mufhim14. Pa je zakletva po njenoj vanjštini. Ako se od čovjeka traži da se zakune da će poštivati kufr, a on nije prisiljen i zna šta izgovara, onda se na njega odnose sve pravnošerijatske sankcije i ne može se pravdati kako je on ciljao poštivanje tevhida! Usulsko pravilo glasi:

اليمان مبنية على اللفاظ َّل على الغراض

„Zakletve su zasnovane na riječima, ne na namjerama.“15

Ovo je mezheb Hanefija i Šafija.

*Ovdje se jedino izuzima, kod nekih učenjaka, situacija prisile i nužde (otklanjanje nepravde, tada je dozvoljeno koristiti tevriju, tj. dvosmislenost u zakletvi. Hadis o tome bilježi Ahmed i Ibn Madže od Suvejda ibn Hanzale, radijallahu anhu, a koji se tiče Vaila ibn Hudžra, radijallahu anhu. A propisi tevrije/dvosmislenosti i njeni oblici su tema za sebe). Ovo važi u situaciji kada čovjek izgovori dvosmislene riječi koje slušatelj shvati na jedan način, a on je tim riječima ciljao nešto drugo, poput riječi: ‘On je moj brat’, ciljajući bratstvo po vjeri i sl. Međutim, kada se nijjeti nešto što termin koji je izgovoren ne može podrazumijevati, onda taj nijjet ne igra nikakvu ulogu niti može biti opravdanje, makar čovjek trvdio da je htio da odagna od sebe nepravdu. Kako je to došlo u pravilu:

Ako onaj koji se zaklinje nijjeti značenje na koje ne ukazuju riječi koje izgovara, taj nijjet se ne uzima u obzir pri zakletvi

Znaj, Allah ti se smilovao, da je mes'ela predmet razilaženja učenjaka pa ima onih koji kažu da je osnova kod zakletve nijjet onoga koji traži zakletvu (što smo odabrali na osnovu dokaza), jedan dio učenjaka kaže osim ako se čovjek time štiti od nepravde onda se nijjet vraća na onoga koji se zaklinje, ukoliko izgovori dvosmislene riječi, a također ima učenjaka koji kažu da je zakletva u osnovi po nijjetu onoga koji se zaklinje, te kao dokaz navode opće dokaze poput ajeta:

لَا يُؤَاخِذُكُمُ اللَّهُ بِاللَّغْوِ فِي أَيْمَانِكُمْ وَلَٰكِن يُؤَاخِذُكُم بِمَا عَقَّدتُّمُ الْأَيْمَانَ ۖ

„Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.“ (Prijevod značenja El-Maide, 89)

I riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Djela se vrednuju prema nijjetima, i svakom čovjeku pripada ono što je nanijjetio.“ (Buhari i Muslim)

Međutim uz uslov إذا احتملها اللفظ, tj.ako ga (pravdanje) izgovoreni termin (pri zakletvi) podrazumijeva ili na njega indirektno može ukazivati.

I ovaj uslov spominje šejh Usejmin, rahimehullah, u komentaru na Zadul-Mustakni’ kod riječi pisca:

يرجع في اليمان إلى نية الحالف إذا احتملها اللفظ

Ukoliko se neko bude branio nijjetom, a sam izgovoreni termin pri zakletvi ne može podrazumijevati to što tvrdi, onda se takav nijjet ne može uzeti u obzir čak ni kod onih koji u osnovi zakletve vraćaju na nijjet onoga koji se zaklinje. Npr: da se neko zakune da će poštivati francuski ustav i kaže da je time nijjetio poštivanje Kur'ana. Ova tvrdnja se ne može prihvatiti niti biti opravdanje, jer termin ‘francuski ustav’ ne može značiti Kur'an.

Dok za hadise koji govore da je zakletva po nijjetu onoga koji je traži kažu da se odnose na zakletvu koju traži vladar ili ako se za nju veže pravo drugoga. Ovo je idžtihad učenjaka, a iz hadisa kojeg bilježi Muslim (br.1653) i drugih, iz komentara tih hadisa te citata islamskih učenjaka a koje smo naveli, se jasno razumije da je zakletva po nijjetu onoga koji je traži, bio on vladar ili ne.

Ova mišljenja smo naveli kako ne bi došli do situacije da neko pomisli da postoji samo jedino mišljenje i da je sve drugo stramputica i zabluda. Ne, odabrali smo mišljenje koje smatramo najbliže dokazu i za koje smo ubijeđeni da je ispravnije ali ne osporavamo drugima da slijede dokaz za koji smatraju da je po svom ukazivanju na ovu mes'elu jači i precizniji.

Ersan Grahovac govoreći o pravilu da nijjet u zakletvi sužava značenje izraza šireg značenja, kaže: „Međutim, jedno je ‘poštovati’ u smislu ne pozivati na rušenje i kršenje uz nesuprotstavljanje Allahovom zakonu, a drugo je poštovati tagutski ustav u punom smislu te riječi, u šta uglavnom upadaju ljudi koji su ulazili i koji ulaze u parlament, koji pojma nemaju o mes'eli odricanja od taguta. Onima koji znaju istinu obaveza je upozoravati na to, pogotovu ako su se upustili u govor o izborima i politici. Jer ljudi upadaju u kufr i širk, a da nisu svjesni.“

Pored toga što odabira mišljenje da se nijjetom može izbjeći kufr polaganja ovih zakletvi, napominje da je neznanje o mes'eli odricanja od taguta razlog da mnogi upadaju u kufr. Ako tome dodamo trend gdje se pitanje odricanja od taguta vezuje samo za ‘tekfirovce’ onda je jasno zašto mnogi ljudi ne poznaju ovo pitanje gdje samo izgovaranje rečenice ‘kufr u taguta’ pali crvene lampe i ljudi bježe ne želeći da o tome slušaju, bojeći se da ne postanu haridžije. Pa je obaveza na daijama da na ovo upozore, a ne da bavljenje politikom, u sklopu demokratskih stranaka unutar sekularnih država, svrstavaju u polje dozvoljenih stvari bez ikakvih ograničenja i principa, i bez govora o obaveznom odricanju od taguta. Zašto bježati od govora o šerijatskom propisu za kojeg Subki, rahimehullah, kaže: „Tekfir je šerijatski propis, njegov uzrok je negiranje gospodarstva (u to spada i zakonodavstvo, op.prev.), ili jednoće ili poslanstva ili govor i djelo za koje je Zakonodavac presudio da su kufr/nevjerstvo, pa makar se ne radilo o negiranju.“ (Fetava Es-Subki, 2/586)

linija

B U tome je obmana za muslimanske mase kojima nije poznato šta ovaj krije u prsima

Tvrdnja da onaj koji se kune u prsima krije suprotno onome što izgovara je vid obmane. Kufr u sve zakone i sisteme mimo Šerijata ne smije ostati misaona imenica onima koji su ušli na mjesta propisivanja zakona. Svojom spoljašnjošću iskazuju slaganje sa propisivanjem zakona mimo Allahovog, a tvrde da u srcu skrivaju nevjerovanje u iste i odricanje od njih.

Ljudi nisu u stanju dokučiti ono što se nalazi u tuđim prsima, pa će njihove riječi i zakletvu na poštivanje ustava neminovno shvatiti u njenom bukvalnom, spoljašnjem značenju, što podrazumijeva poštivanje ustava u punom smislu te riječi. To dovodi do priznavanja svega što se u tim ustavima nalazi od kufra i širka.

Poštivanje ustava sa svim njegovim odredbama i sprovođenje istoga, te vjerovanje da je on podoban za ovo vrijeme, je upravo posljedica zakletvi nekih vjerskih autoriteta na poštivanje ustava sekularne države. Za ovo će snositi odgovornost pred Allahom, i oni, a i svi koji im to dozvoljavaju i pravdaju ih.

Dozvola ovakvih zakletvi bez pojašnjenja da se u tim ustavima nalazi osnova kufrova, i da je sam Ustav izgrađen na velikome širku Allahu, i da se musliman tih i takvih ustava mora odreći – je podvala i obmana. U tome je pozivanje naroda da priznaju i poštuju ono čega smo se dužni odreći!

Šejh Mukbil, rahimehullah, kaže: “Što se tiče državljanstva, kada se od njega traži poštivanje američkog zakona i postupanje po njemu, tada to nije dozvoljeno. Ne poštujemo američki zakon, već ga stavljamo ispod naših stopala.” (Tuhfetul-Mudžib, 68. str.)

Ovo ne znači poziv na kršenje zakona, pogotovu ako se oni ne kose sa šerijatom, ili se kose, ali iz njihovog kršenja proizilazi veća šteta. Ovo je pitanje činjenja manje od dvije štete kada ne možemo izbjeći jednu od njih. Ovo se vezuje za pitanje nametnutih poreza ili kamatnih stopa, koje čovjek ako ne plati proizilazi veća šteta (rast kamatne stope) ili otuđivanje imetka i sl. u ovo ne spada činjenje kufra ili širka, osim u situaciji prisile (ikraha) i o tome govori šejh Abdul-Aziz Er-Radžihi koji kaže:

„Ovo pravilo ‘Odbijanje jednog od dva zla i činjenje manje od dvije štete’ se sprovodi na stvari mimo kufra od grijeha i mefseda. Pa ako svaka od dvije štete i dva zla bivaju kufr, obaveza je kloniti ih se i ne biti zadovoljan njima, jer nije dozvoljeno muslimanu da otkloni kufr drugim kufrom, niti da počini kufr da bi njime odbio veći kufr, jer muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj situaciji da prihvati kufr, ili da bude zadovoljan njime, i da ga prihvati ili bira, ili da ga učini ili progovori njime, ili da njemu poziva, osim onoga ko je prisiljen uz njegov šart (tj. da se zaista dogodi ikrah – prisila, op. prev.) bilo da je kufr veći ili nije, jer je Allah obavezao džine i ljude da Mu tevhid ispovijedaju i da Mu ibadet čine, i da vjeruju u Njega i Njegove Poslanike. Rekao je Uzvišeni: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.” (Ez- Zarijat, 56)“

Rekao je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ljudi su radili po Objavi, a Objava je sada prekinuta (smrću Poslanika). Od sada ćemo vam suditi po vašim djelima; pa ko se pokaže kao dobar biće siguran i nama blizak i nemamo ništa sa onim što skriva, Allah će mu u tome suditi. A onaj ko ispolji loše, neće biti siguran, i nećemo u njega imati povjerenja pa makar govorio da su njegove namjere plemenite.” (Buhari, 2641)

Kaže Ibn Hazm, rahimehullah: “Ako bi čovjek rekao: ‘Muhammed, alejhis selam, je nevjernik i svi oni koji ga slijede su nevjernici, i zastao na tome, a time cilja da su nevjernici u šejtana, kako je to došlo u ajetu: ‘Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.’16 Niko od muslimana se ne razilazi da se onome ko ovo kaže sudi kufrom. Također, kao i onaj koji kaže da su Iblis, Faraon i Ebu Džehl vjernici (i zastane). Niko se ne razilazi da je takav kjafir, iako on time cilja da su vjernici u kufr. (Pogledaj: El-Fisal, 3/9-10)

Rekao je Ibn Hadžer El-Hejtemi (preselio 974. h.g.), rahimehullah: “Prenio je Imam dva Harema (El-Džuvejni) od uleme da onaj ko izgovori riječi otpadništva, a tvrdi da u sebi skriva obmanu (tevriju/dvosmislenost), da je takav počinio kufr u spoljašnjosti i unutrašnjosti i složio se sa njima.”17

Ovim biva jasno da nije dozvoljeno javno izgovaranje riječi kufra, svojevoljno i znajući šta one znače, a pravdati se kako se time cilja nešto drugo. Takvi izgovori su ništavni i ne utiču na donošenje suda o takvoj osobi. Nama je naređeno da sudimo na osnovu spoljašnjosti i onoga što neko iznese a ne na osnovu namjera i onoga što je u srcu.

Šejh Ulvan, Allah ga oslobodio, kaže: „Ehlus-Sunnet je saglasan da onaj koji kaže ili uradi ono što je jasni kufr, uznevjerovao je samim tim djelom.

„a sigurno su izgovorili riječi kufra i uznevjerovali, nakon njihova islama.“18 Uzrok njihovog kufra su riječi koje su izgovorili.“19,20

Video možete pogledati ispod:

linija

C Suprostavljanje pravilu ‘seddu zeriah’ – prekidanje puteva koji vode haramu, tj. preventivno pravno sankcionisanje

Znaj, Allah ti se smilovao, da je seddu ez-zeriah pravilo u usuli fikhu koje označava da nekada dozvoljena stvar, ako vodi ili prouzrokuje nešto što je grijeh, i sama po sebi, u toj situaciji, postaje zabranjena. A ako ne bude bojazni da vodi grijehu, sama po sebi je dozvoljena.21 Imam Šatibi (Preselio 790. h.g.), rahimehullah, kaže: “To je korist kojom se dolazi do štete.”22

Iako oko ovog pravila postoji razilaženje među ulemom, ipak su složni da ako činjenje neke stvari neminovno vodi do harama obaveza je onda čovjeku da se u potpunosti kloni te stvari i svi uzimaju u obzir ovo pravilo, zato ga i navodimo kao dokaz.23

Sve i da kažemo da je dozvoljeno zaklinjanje na poštivanje ustava, a ciljanje time samo onoga dijela koji se ne kosi sa islamom, ipak ostaje pitanje čemu to vodi i šta prouzrokuje kod običnog svijeta?! Prihvatanje sistema demokratije i stranačkih programa koji su napisani, kao produkt ideje sekularizma, od strane onih koji se smatraju muslimansko-bošnjačkom elitom, pa većina običnog naroda vjeruje da je dozvoljeno vladati demokratijom mimo Šerijata; štaviše, mnogi vjeruju da je ona pogodnija za vrijeme i mjesto u kojem živimo nego li šerijatski zakon. Ko je doprinio ovakvom stanju naroda ako ne upravo oni koji ih vode u imanski sunovrat zaobilazeći ove teme i ostavljajući narod u neznanju, dok u isto vrijeme svim sredstvima udaraju na one koji opominju narod i koji ih žele zaštiti kufra i širka!

Kada bi bilo dozvoljeno zaklinjati se na poštivanje ustava sekularnih država, imajući u vidu zlo i štetu koju te zakletve prouzrokuju, one bi bile zabranjene rukovodeći se ovim pravilom ‘prekidanje puteva koji vode haramu’. A šta tek reći kada znamo da je zakletva na poštivanje ustava sama po sebi zabranjena i još plus znamo kakve sve štetne posljedice ima takav čin na pojedinca i kolektiv!? Nesumnjivo da je zabrana preča, veća i potvđenija.

linija

D Otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi

I ovo je fikhsko pravilo koje glasi:

درء المفاسد مقدم على جلب المصالح

Daje se prednost otklanjanju štete nad pribavljanju koristi.24

Pa je šteta polaganjem ovakve zakletve preča da se otkloni i da se ne čini nego li postizanje zamišljene koristi koja se želi ostvariti.

Osnova ovog pravila je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu:

فإذا نهيتكم عن شيء فاجتنبوه، وإذا أمرتكم بأمر فأتوا منه ما استطعتم –

„Kada vam nešto zabranim toga se klonite, a kada vam nešto naredim uradite onoliko koliko možete.“25

Ovo pravilo davanja prednosti otklanjanju štete nad pribavljanje koristi važi kada je maslaha/korist ostvariva, tj. zagarantovana, a šta tek reći za situaciju kada je ta korist samo zamišljena (pretpostavljena, op.M) i nemaš nikakvih garancija za njeno postizanje!?

Šejhu Abdul-Kerimu el-Hudajru je postavljeno sljedeće pitanje: „Pojavilo se među nama u posljednje vrijeme da braća briju bradu i krate je previše radi ulaska u sistem prosvjete, da budu imami u džamijama, da predaju u školama Kur'ana, jer vlast zabranjuje onima na kojima je ovaj sunnet primjetan da budu u ovim institucijama. Dokaz im je da nema načina za pozivanje u sunnet i ispravnu akidu u džamijama, osim da se naprave ustupci u ovim sunnetima. Valja spomenuti da onaj ko uđe u ove krugove ne trpi nikakvo uznemiravanje, može pustiti bradu, kratiti pantalone i slično. Molim vas za detaljno objašnjenje.“

Pa je šejh odgovorio: „Ovo pitanje je doista… Uglavnom, ovoga ima u Libiji, a prisutno je i u drugim mjestima, oblicima, a nazivaju to ‘kalkulisanje’ – ostaviti i ne činiti određena (vjerska) naređenja (vadžibe), time kalkulisati, pa počiniti jasni, sigurni haram, radi pretpostavljene koristi. Neki od njih kada budu upitani o ovome kažu: „Vi ne znate! Mi otklanjamo velike stvari na račun ovih malih.“ A mi kažemo da se ne smije činiti ono što je sa sigurnošću zabranjeno radi neke pretpostavke… Nije ispravno raditi na uklanjanju potencijalnog, pa makar izgledalo kao nešto veliko po mjerilima onoga koji otklanja, tako što će činiti jasan grijeh, pa makar mu izgledalo kao nešto malo.“

Kompletan video šejha pogledaj ispod:

Pa ako nije dozvoljeno činiti grijehe poput brijanja brade, a time se može postići neka korist, kako je tek sa grijehom koji je veći od toga, a to je zakletva na poštivanje ustava i sistema vlasti sekularne države gdje je korist samo pretpostavljena i zamišljena, a ne nužno ostvariva!? A to da će ostvariti neku korist koju inače bez toga ne bi mogao postići je samo obmana.

Šejhu Albaniju je postavljeno pitanje: “Kakav je propis podrške i pomoći onima koji se drže prethodno spomenutog pitanja (da putem izbora žele uspostavu islamske države)?”

Odgovor: “U vrijeme kada ne savjetujemo nikome od naše braće muslimana da se kandiduje kao zastupnik u parlamentu koji ne sudi po onome što je Allah objavio, pa makar u Ustavu stajalo ‘državna vjera je islam’. Jer je praktično dokazano da je ova rečenica stavljena da obmane one zastupnike (u parlamentu) sa dobrim srcem! To zato što oni ne mogu da promijene ništa od ustava, iako se to kosi sa islamom, kao što je to potvrđeno u nekim državama koje imaju ovo (‘državna vjera je islam’) u svome ustavu. Ovo ako i sam, nakon nekog vremena, ne podrži neke članove ustava suprotne islamu uz pravdanje da nije još vrijeme da se te stvari mijenjaju, kao što smo to vidjeli u nekim državama. Zastupnik mijenja svoju islamsku nošnju za zapadni stil oblačenja kako bi se prilagodio ostalim parlamentarcima! Ušao je u parlament da popravi druge, a on sebe upropastio, ‘početak kiše je kapljica, a nakon toga potop’ (dio stiha arapske poezije op.prev.). Zato mi ne savjetujemo nikome da se kandiduje ali ne vidim prepreku da muslimani (glasaju) kada imaju kandidate koji su neprijatelji islamu i one koji se zalažu za islam od stranaka raznih pravaca. Savjetujemo im u ovakvoj situaciji (od svega što je prethodilo po pitanju stanja Alžira i stranaka prije izbora) da svaki musliman izabere od islamista (koji hoće uspostavu šerijata) one koji su najbliži ispravnom ilmskom menhedžu koji smo pojasnili. Kažem ovo iako čvrsto vjerujem da kandidaturom i izborima neće postići željeni cilj, kao što sam to pojasnio. Sa aspekta umanjivanja zla ili sa aspekta otklanjanja velike štete činjenjem manje štete, kako to kažu fukaha (učenjaci fikha).” Amman, Džumadel Ahireh, 1412.h.g. Napisao Muhammed Nasirudin el Albani, Ebu Abdurahman.26

A kada mu je rečeno da od današnjih vlasti ne možeš uzeti svoja prava (kao narod) osim ovim putem (glasanje, izbori, parlamenti…), rekao je: “Mi znamo da parlamentarni ambijent u kojem živimo u mnogim arapskim državama da je to – i ovo je zakletva a rijetko se kunem – samo paravan i zavjesa iza koje se kriju i na to se oslanjaju oni koji nastoje da sprovode ono što se suprotstavlja islamskim propisima. Prisustvo ovih u parlamentima nikakvu korist nije donijelo i to je pokazala historija kao i prikupljeno iskustvo za više od pola vijeka. I ovo je najbolji dokaz da prisustvovanje dobrih i poštenih muslimana u parlamentu nije donijelo nikakvu korist, već je njima lično štetilo; jer oni ulaze da poprave druge, a ti drugi njih pokvare.27

linija

Kod riječi kufra se ne gleda da li se cilja njihovo značenje ili ne

Niti nam je obaveza istraživati šta mu je u srcu osim ako su riječi dvosmislene.

Znaj, Allah ti se smilovao, da lijepe i dobre namjere ne mogu zabranjen postupak učiniti dozvoljenim, haram halalom, niti ružno lijepim, a kamo li da kufr učine dozvoljenim.

Složićemo se da je zakletva na poštivanje sekularnog ustava kufr, jedino ostaje pitanje, a o njemu smo već govorili, da li može nijjetom da se opravda. Da li smo dužni nagađati namjeru govornika ili se sudi na osnovu onoga što je iznio?

Fahrud-din Hasen ibn Mensur el-Feragani el-Hanefi (preselio 592. h.g.) kaže: “Čovjek koji dobrovoljno izgovori kufr jezikom, a srce mu ostane u imanu (vjerovanju), je kafir i nije vjernik kod Allaha.” (Fetava Kadihan, 3/573)

Burhanud-din Mahmud ibn Ahmed ibn Mazeh el-Hanefi (preselio 616. h.g.) kaže: “Ko svojevoljno izgovori riječi kufra – a zna da su te riječi, riječi kufra – postao je nevjernik, pa makar i ne vjerovao u njih. Takav je kafir kod svih učenjaka i ne opravdava se neznanjem. Ko dobrovoljno izgovori kufr svojim jezikom, a srce mu ostane smireno u imanu, takav je također kjafir i neće mu koristiti ono što je u njegovom srcu.” (El-fetava et-tatarehanijje, 5/458)

Muhammed ibn Muhammed ibn Šihab el-Bezzaz Hanefi (preselio 827. h.g.) kaže: “Ko podstakne čovjeka da izgovori riječi kufra – nevjernik je, pa makar to uradio u šali i smijanju.” (El-Fetava el-Bezzazijje ala hašijetil-fetava el-Hindijje, 6/337)

Zejnud-din ibn Ibrahim ibn Nedžim el-Hanefi (preselio 970. h.g.) kaže: “Rezime je da onaj ko izgovori riječi kufra u igri ili šali postaje nevjernik kod svih učenjaka i neće se uzeti u obzir njegovo ubjeđenje kako to spominje Kadihan u svojim fetvama. Ko izgovori riječi kufra greškom ili pod prisilom nije nevjernik kod svih, a ko ih svjesno i namjerno izgovori, postaje nevjernik kod svih.” (Bahrur-raik šerhu kenzil-hakaik, 5/134)

Imam Muhammed ibn Ismail el-Emir es-San'ani (preselio 1182. h.g.) kaže: “Ulema je u knjigama fikha u poglavlju o otpadništvu precizirala: onaj ko izgovori riječi kufra postaje kjafir, pa makar i ne ciljao njihovo značenje.” (TathirulI'tikad an edranil-ilhad, 30. str.)

Šejh Hamed ibn Alij ibn Atik (preselio 1301. h.g.) kaže: “Onaj ko izgovori riječi kufra bez prisile postaje nevjernik, pa makar mu srce bilo mirno na imanu, kao što nevjernikom postaje osoba koja svoja prsa rasprostrani za kufr, pa makar ga i ne izgovorila.” (Ed-Difa’ an ehlis-sunneti vel-ittiba’, 26. str.)

Šejh Muhammed el-Kahtani kaže: “A što se tiče otpadništva to je nevjerstvo nakon vjerovanja. Pa ko izgovori riječi kufra ili uradi djelo ili svojevoljno bude zadovoljan kufrom postaje nevjernik, pa makar to srcem mrzio i prezirao. Ovako su rekli učenjaci sunneta i hadisa. Spomenuli su u svojim knjigama: ‘Otpadnik je onaj koji počini nevjerstvo svejedno riječima, djelom ili ubjeđenjem. I zaključili da onaj ko izgovori kufr postaje nevjernik, makar i ne vjerovao u to (što izgovara) ili ne radio po tome, osim ako je prisiljen.” (El-vela vel-bera fil-islam, 73. str.)

Šejh Salih el-Fevzan kaže: “Onaj ko izgovori riječi kufra postaje nevjernik, makar i ne vjerovao srcem u ono što izgovara.” (El-mulehhas fi šerh Kitabit-tevhid, 349. str.)

A šejh Mithat Alu Ferradž (preselio 1435. h.g.) kaže: “Izgovaranje riječi kufra je kufr u spoljašnjosti i unutrašnjosti, makar onaj ko ih izgovara i ne ciljao kufr. Međutim, ako ne bude poznavao značenje riječi koje izgovara takav ne cilja ni riječi koje za sobom povlače kufr i time ne čini kufr, jer on ne cilja kufr tj. ne cilja riječi koje u sebi sadrže kufr. Poput čovjeka koji kaže: ‘Mi želimo demokratiju,’ misleći da to znači savjetovanje (eš-šura). Ovakav nije kjafir. Za razliku od onoga koji kaže ove riječi, a on zna da je njeno značenje vladavina naroda, ovakav čini djelo kufra, pa makar i ne ciljao kufr.” (El-uzru bil-džehl, 156. str.)

Također, i onaj koji se obaveže ili naumi da učini kufr u budućnosti postaje kjafir momentalno.

Kaže Ebul-Hasen el-Eš'ari (preselio 324. h.g.): „Htijenje/namjera kufra je kufr, izgradnja crkve u kojoj se Allahu kufr čini je kufr jer je to htijenje kufra.“28

Rekao je Imam Ez-Zerkeši (preselio 794. h.g.): “Ko naumi ostaviti islam postaje nevjernik samom namjerom. Također, onaj ko naumi učiniti kufr sutra, postaje nevjernik tog momenta.” (El-mensur, 3/298)

I kaže Alaud-din Ali ibn Halil et-Tarablusi el-Hanefi (preselio 844. h.g.): “Ako naumi počiniti djelo kufra nakon stotinu godina postaje nevjernikom momentalno.” (Mu'inul-hukkam, 165. str.)

Rekao je Nevevi, rahimehullah: “Namjera da se u budućnosti počini kufr je nevjerstvo u momentu namjere, kao i nedoumica da li da počini nevjerstvo ili ne. Takav je nevjernik tog momenta.” (Revdatut-talibin, 10/65)

Ebul-Hasen el-Eš'ari, rahimehullah, (preselio 324. h.g.) kaže: “Namjera za činjenje kufra je kufr.” (Mekalat el-islamijjin, 270)

Tako da onaj koji se obaveže i zakune da će poštivati kufr i da će ga sprovoditi, bez toga da je prisiljen na to; on dobija propis nevjernika onoga momenta kada se na sprovođenje i poštivanje kufra zakune.

linija

Napomena oko pravila da nijjet čini općeniti govor specifičnim/konkretnim

Kada se govori o pitanju zakletve na poštivanje ustava nevjerničkih država neki, kao opravdanje onima koji polažu te zakletve, spominju pravilo:

النية في اليمين تخصص اللفظ العام

Nijjet u zakletvi općenit izraz čini užim/specifičnim.29

To jest nijjetom se ograničava ova općenitost na samo neke jedinke koje inače potpadaju pod općenit izraz. Pa učenjaci navode primjer: Kada bi se neko zakleo da neće ni sa kim govoriti, a ciljao Zejda, da li bi prekršio zakletvu ako bude pričao sa Ahmedom? Kod većine učenjaka ne bi prekršio zakletvu jer je nijjetio pod općim pojmom ‘ni sa kim’ samo Zejda, dok kod hanefija se ovaj nijjet ne prihvata u pravnom smislu (قضاء) a prihvata u onome što je između čovjeka i Allaha (ديانة). Kod hanefija ovaj čovjek je prekršio zakletvu čak i ako bi pričao sa Ahmedom, iako je nijjetio da ne govori sa Zejdom. Sujuti nakon što spominje ovo pravilo u svom djelu El-Ešbah kaže: „Cilj riječi je po namjeri govornika osim u jednom slučaju; zakletva kod kadije kada se u obzir uzima namjera kadije, a ne nijjet onoga koji se zaklinje.“ (1/45) Ima učenjaka koji ovakav izgovor, da oni pod zakletvom na poštivanje ustava nijjete samo ono što je u skladu sa šerijatom, ne prihvataju i sude, u pravnom smislu (قضاء) na osnovu rečenog, a ne na osnovu onoga šta čovjek nijjeti30 a što smo već prethodno pojasnili kada smo govorili o tome da je zakletva po nijjetu onoga koji je traži a ne po nijjetu onoga koji je izgovara. Ako još imamo u vidu da oni o kojima govorimo, kada se pozivaju na islam onda to čine u okviru hanefijskog mezheba, onda se ovaj njihov izgovor još manje može prihvatiti zbog činjenice da hanefije u zakletvama ne prihvataju sužavanje značenja izraza koji ima šire značenje nijjetom. A i oni koji to prihvataju spominju uslov ‘ukoliko to termin pri zakletvi može podrazumijevati kako (إذا احتملها اللفظ) smo to već pojasnili.

Da li zaista nijjet može termin šireg značenja suziti i ograničiti ili ne može, vidimo i iz sljedećih fetvi. Na stranici islamweb.net je postavljeno pitanje br. 11592: „Kakav je propis učestalog zaklinjanja talakom/razvodom?“ Odgovor: „Islamski učenjaci se razilaze po pitanju zakletve razvodom, da li se računa ukoliko se dogodi ono čime je uslovljen ili ne? Većina (ar: الجمهور) je na stavu da se razvod računa jer je uslovljen pa biva punosnažan onda kada se ispuni/dogodi uslov. Ovo je stav (sve) četiri pravne škole. Dok šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, smatra da se razvod neće računati jer onaj koji ga je izgovorio cilja grđenje i zabranu (nečega) dok prezire razvod i to je zakletva za koju se je dužan otkupiti.“31

To jest da čovjek kaže ženi: „Ako uradiš to i to, tako mi Allaha, razvedena si.“ I ovo je zakletva razvodom uz postavljanje uslova. Nekada se time cilja samo zaplašivanje žene i garancija da će ona nešto uraditi. Ili ukoliko joj se nešto zabrani uz zakletvu razvodom ako to uradi, čovjek time želi da osigura da ona to neće uraditi; kao kada bi joj rekao: ‘Ako izađeš iz kuće razvedena si.’ Ovo je u osnovi zabranjeno i suprotno uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ovaj nijjet mu ne koristi i ukoliko žena prekrši zabranu to se automatski smatra razvodom, kod većine učenjaka. Kao i iz fetve pod rednim brojem 152545 u kojoj je došlo:

Pitanje: „Ja sam mladić koji je oženjen već šest godina, moje materijalno i društveno stanje je dobro. Mladić sam koji se drži namaza, zekata, sadake ali se u posljednje vrijeme često zaklinjem i razvodim nekad i zbog sitnica. Pa se nekada povratim od zakletve ili je zaboravim. Kakav je propis ovakvih zakletvi? I šta je otkup?“

Odgovor: „Hvala Allahu, a salavat i selam na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe, a zatim: „…A što se tiče zaklinjanja razvodom, on se računa samim činjenjem onoga za šta si se zakleo po stavu većine učenjaka – i po tome dajemo fetvu – za razliku od šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, koji smatra da je propis zaklinjanja razvodom, zakletvom koja nema za cilj postavljanje uslova za (stvarni) razvod, već se njome cilja zastrašivanje ili (obavezno) činjenje neke naredbe… Pa je po stavu većine nemoguće da se vratiš od zakletvi na razvod te ćeš ili uraditi ono za šta si se zakleo ili će se smatrati razvodom…“32

Kao kada bi se čovjek zakleo riječima: ‘Vallahi, ili ću uraditi to i to ili je moja žena razvedena.’ Ali time ne cilja i ne nijjeti razvod već podstrek na činjenje tog djela. Vidimo da mu namjera podsticanja na nešto ili vršenje pritiska da nešto uradi ili ne uradi zaklinjanjem na razvod ne koristi kod većine učenjaka.

Pa ako je tako sa pitanjima koja se tiču fikha na koja se u osnovi ovo pravilo ‘sužavanja značenja zakletve’ i odnosi kako je tek sa pitanjima akide i izgovaranjem riječi kufra?!

*Ovdje se može reći kako zakletva na razvod, ukoliko se prekrši postavljeni uslov, nije općenit govor niti termin šireg značenja. Onda kažemo da ni zakletva na poštivanje ustava određene sekularne zemlje nije općenit govor širokog značenja koji se može suziti nijjetom. Dakle, učenjaci nemaju jednoglasno mišljenje oko ovog pravila ‘sužavanja zakletve’ već je ono predmet razilaženja i dokazivanja. Pa ono kao pravilo koje se odnosi na ovu situaciju tek treba da bude dokazano, a ne da se njime dokazuje.

Čak i da prihvatimo pravilo sužavanja značenja općeg izraza nijjetom, ipak ostaje da se dokaže da se ono koristi i kod riječi kufra, jer jedno je izgovoriti dvosmislene riječi razvoda ili kupoprodajnih ugovora ili koristiti tevriju/dvosmislenost kada za tim postoji potreba, kao što je strah od nepravde i slično tome, a drugo je svojevoljno izgovoriti jasne riječi kufra. Pa je prvo potrebno dokazati ovo pravilo u domenu fikha i fikhskih pitanja, a nakon toga dokazati da se ono uzima u obzir u akidi i kod izgovaranja riječi kufra. I ovdje se upada u grešku, a to je dokazivanje nečim što je predmet spora.

Ovo sve ako i kažemo da je zakletva na poštivanje ustava neke sekularne države općenit izraz koji ima široko značenje. Međutim, stvarnost je sasvim drugačija, gdje nalazimo da se spominje ime države u kojoj se zakletva polaže. Pa na primjer zakletva narodnih zastupnika u parlamentu republike Srbije glasi: „Zaklinjem se da ću dužnost narodnog poslanika obavljati predano, pošteno, savesno i verno Ustavu, braniti ljudska i manjinska prava i građanske slobode i po najboljem znanju i umijeću služiti građanima Srbije, istini i pravdi!“33

Pa se ova zakletva ne odnosi na općenit pojam ‘ustav’ već na ustav države čija prava građana i njihove slobode će vjerno braniti, a to je Srbija.

Mnogi od njih se diče time da sačinjavaju ‘zakonodavnu vlast’ i sebe nazivaju ‘zakonodavcima’, te traže da se parlamentu vrati još jedna funkcija, a to je nadzorna vlast, nakon što priznaju da ima funkciju ‘vrhovnog zakonodavnog tijela’. O kakvom izuzimanju u nijjetu govoriti kod ovakvih?!

Tekst zakletve za članove kosovskog parlamenta glasi: „Ja, poslanik Skupštine Republike Kosova, zaklinjem se da ću časno i privrženo obaviti svoj zadatak i dostojanstveno predstavljati narod, da ću raditi u interesu Kosova i svih njegovih građana, da ću se angažovati za zaštitu i poštivanje ustavnosti i zakonitosti, za zaštitu teritorijalne cjelovitosti i institucionalnog integriteta Kosova, za garantovanje sloboda i prava čovjeka, u skladu sa zakonima zemlje i evropskim standardima. Zaklinjem se!”34

Dakle, ne radi se o ‘Ustavu’ koji može da podrazumijeva Kur'an, pa da kažu naš ustav je Kur'an, već o konkretnom ustavu koji zagovara i po kojem se rukovodi Kosovo. Da li nakon ovoga i dalje možemo reći da se ovdje radi o općem izrazu koji može da se shvati na više načina, pa ga nijjet onoga ko se zaklinje sužava i bliže određuje?!

A ako pogledamo kuda vodi ova zakletva i čime se bave parlamentarci, tj. koja prava njome ostvaruju onda nam postaje jasan i njen propis.

Rekao je Ebu Mensur el-Esferajini (preselio 429. h.g.), rahimehullah:

“Govor koji vodi u kufr je sam po sebi kufr.” (El-Ferku bejnel-firek, 320)

linija

Pojašnjenje pravila العام يبقى على عمومه حتى يأتي ما يخصصه  – općenit govor ostaje na svojoj općenitosti dok ne dođe ono što ga sužava/ograničava

Kaže šejh Velid es-Su'ajdan: „Prvo pravilo za koje želim da ga zapamtite kao što pamtite svoja imena: Osnova je ostajanje uopštenog termina na svojoj uopštenosti i nije ga dozvoljeno ograničavati osim sa dokazom.“35(Pogledaj govor ispod)

Ovo pravilo spominje i Muhammed Hasen Abdul-Gaffar u svome djelu „Eserul-ihtilafi fil-kava'idil-usulijje fihtilafil-fukaha“ , a Ebu Abdullah El-Hazimi kaže:

„Općenit (izraz) ostaje na svojoj općenitosti sve dok ne dođe ono što ga sužava, ovo je pravilo oko kojeg se slažu učenjaci usula, za ovo je prenešen konsenzus prijašnjih (učenjaka).“36

Sve i kada bismo prihvatili da se radi o izrazu šireg značenja i općenitom govoru koji se može suziti nijjetom, ostaje nam da dokažemo taj nijjet i njegovo stvarno postojanje u momentu zaklinjanja na poštivanje ustava sekularne države. Jer spomenuto pravilo podrazumijeva da općenit govor ostaje na toj općenitosti i za njega se vezuju propisi sve dok ne dođe dokaz koji tu uopštenost sužava ili je ograničava samo na one ustavne odredbe koje se ne kose sa šerijatom. Pa oni koji tvrde da je općenitost zakletve sužena nijjetom moraju dokazati postojanje tog nijjeta u suprotnom govor/zakletva ostaje na svojoj općenitosti.

linija

Pojašnjenje pravila تُغتفر المفسدة العارضة من أجل المصلحة الدائمة – oprošteno je činjenje trenutne štete na račun stalne koristi.37

Međutim, svjedoci smo da je šteta stalna, a ne trenutna/privremena. Sjedenje u parlamentima u kojima se donose zakoni suprotni Allahovom šerijatu, učestvovanje u tome i sprovođenje istih nije trenutna, već stalna/konstantna šteta koju parlamentarci čine.

Rekao je Uzvišeni:

وَقَدْ نَزَّلَ عَلَيْكُمْ فِي الْكِتَابِ أَنْ إِذَا سَمِعْتُمْ آيَاتِ اللَّهِ يُكْفَرُ بِهَا وَيُسْتَهْزَأُ بِهَا فَلَا تَقْعُدُوا مَعَهُمْ حَتَّىٰ يَخُوضُوا فِي حَدِيثٍ غَيْرِهِ ۚ إِنَّكُمْ إِذًا مِّثْلُهُمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ جَامِعُ الْمُنَافِقِينَ وَالْكَافِرِينَ فِي جَهَنَّمَ جَمِيعًا

„On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” (Prijevod značenja En-Nisa, 140)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, nakon spomenutog ajeta kaže: “Pa je ovo učinjeno pravilom ‘slušalac bez opovrgavanja je poput počinioca’.” (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 30/213)

A sa druge strane, korist nije trajna, čak nije ni sigurno ostvariva, već samo zamišljena. Pa se ovo pravilo uopšte ne odnosi na našu situaciju kada je šteta trajna, a korist zamišljena (pretpostavljajuća, op.M).

Molim Allaha da nam pokaže istinu istinom i učini nas od njenih sljedbenika, a da nam ukaže na zabludu i dadne nam snage da je se klonimo. Molim Njega, Uzvišenog, da očisti naše nijjete, ukabuli naše ibadete i učini da riječi sa kojima ćemo napustiti ovaj svijet budu riječi „La ilahe illAllah!“ Amin!

Napisao: mr. Ifet Zukorlić
Novi Pazar, 13.12.2021.
Obrada: Menhedž


1 prijevod značenja El-Maide, 89.
2 Naučno-stručni časopis Svarog br. 9. oktobar 2014. god. Ustav kao najviši pravni akt, njegova realnost i mogućnost za promjene (Osvrt na Ustav Bosne i Hercegovine), str. 60.
3 Vidi: Ibid, str. 59.
4 https://hr.wikipedia.org/wiki/Ustav
5 Pogledaj: El-Ihkam fi Usulil-ahkam 5/173.
6 Medžmu'ul Fetava, 3/267.
7 https://www.muqbel.net/fatwa.php?fatwa_id=2861
8 Pogledaj ovdje.
9 Izvor: جدة فتاوى od šejha Albanija, kaseta broj 19.
10 Pogledaj: Es-Sava'ikul-Mursele od Ibn Kajjima, 3/828.
11 Pogledaj: Es-Sava'ikul-Mursele od Ibn Kajjima, 3/1046.
12 Muslim, poglavlje: Zakletva je po nijjetu onoga koji je traži, br: 1653, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
13 Fikhul-Islam, 10/15.
14 El-Mufhim, 6/633-634.
15 Pogledaj: El-Vedžiz fi idahi kavaidil-fikhi el-kullijjeti, 1/156.
16 prijevod značenja El-Bekare, 256.
17 Ez-zevadžir an iktirabil-kebair, 1/52.
18 Et-Tevbe, 74.
19 Šerhu Kitabil-Iman, 15/40, vrijeme otpočinjanja govora 20:50.
20 Izvor.
21 Pogledaj: Šerhu tenkihil-fusul od Karafija 1/448, El-Bahrul-muhit od Zerkešija 8/89, El-Fetava el-kubra od Ibn Tejmijje, 6/172 i dr.
22 El-Muvafekat, 5/183.
23 Pogledaj: Iršadul-fuhul ila tahkikil-hakki min ‘ilmil-usul, 2/193.
24 Pogledaj: Telkihul-efham el-ilmijjeti bi šerhil-kavaidil-fihkijjeti od šejha Velida Es-Su'ajdana, 3/54 i El-Kavaidul-fikhijje od Muhammeda Zuhejlija 1/238.
25 Buhari, 7288 i Muslim, 1377.
26 Završena fetva šejha Albanija, rahimehullah. Pogledaj djelo Medariku nezari fi es-sijaseti, od Abdulmelika El Džezairija od 324 str., a samo djelo je pregledao i predgovor napisao šejh Albani.
27 Silsila el-huda ven-nur, br. 381.
28 Pogledaj: Envarul-buruk fi enva'il-furuk od Karafija, 1/225.
29 Pogledaj: El-Ešbah ven-nezair od Sujutija, 1/44.
30 Pogledaj: El-Vedžiz fi idahi kavaidil-fikhi el-kullijjeti, 1/154.
31 Fetvu pogledaj ovdje.
32 Izvor fetve.
33 Pogledaj: http://www.parlament.gov.rs/gradjani/pojmovnik-narodne-skupstine.1632.html
34 Pogledaj ovdje.
35 Pogledaj ovdje.
36 Pogledaj: Šerhu kava'idil-usul ve me'akidil-fusul, 1/26.
37 Pogledaj: Fikhul-muvazenati bejnel-mesalihi vel-mefasidi od Misaka Beššara ez-Zijabija, str. 12.